ANOHNI & THE JOHNSONS
My Back Was A Bridge for You To Cross
Secretly Canadian
*****
Nakon napuštanja projekta Antony & The Johnsons te samostalnog albuma “Hopelessness” iz 2016. do srži nabijenog aktivističkim temama, transrodni/transrodna Anohni/Antony se vratila novim albumom kao Anohni & The Johnsons. Kao poputbinu sa sobom je donijela teme kojima se bavila na prethodnom projektu najavljene i omotom albuma s fotografijom LGBTQ aktivistice Marshe P. Johnson te s fokusom na opstanku transrodnih osoba u vremenu nasilja, sve većih predrasuda te posvemašnjeg otuđenja i od ljudi i od prirode. Sada garnirane i uplivima “angažiranog” soula kasnih šezdesetih. Očitih i izborom producenta i gitariste Jimmyja Hogartha znanog po suradnji s Duffy i Amy Winehouse čiji su prsti itekako prisutni već na uvodnoj “People Must Change”.
Album nije mogao biti otvoren na bolji način s Anohnijenim sugestivnim vokalom ovijenim gudačima te zavodljivim soul grooveom i gitarskim akcentima koji se provlače tijekom cijelog broja. Onako kako je to radio Marvin Gaye. Minijaturu “Go Ahead” vozi začudna grmljavina gitare na tragu Hendrixa na Woodstocku prije nego li krene “Sliver Of Ice”. Nježno gitarsko prebiranje otvara emocionalnu posvetu Anohninom prijatelju i mentoryu Louu Reedu. U isposničkom izdanju i s jednakom dozom emocija kao Reedov i Caleov album “oproštaj” s Warhalom na albumu “Songs For A Drella”.
Pokazala je sjajan glas
“Can’t” je njen logičan nastavak – moćna skladba o nemirenju sa smrću drage osobe – te nadahnuta stilizacija vremešnog R&B/soula, jazzy trubačkih umetaka i vrhunskog popa. Ne za danas već – za svako doba. S dinamikom koja temu od melankolične laganice uzdiže do himničkih vrhunaca. “Scapegoat” brodi istom trasom kao veličanstvena balada i tematski središnja tema albuma koja govori o predrasudama i otvorenom nasilju prema LGBTQ osobama. Završava – eto još jednog “patenta” Anohni i Hogartha – kao eksperimentalni rock broj sa savršenim sparivanjem gitare, klavira, elektronike i gudača. “It’s My Fault” se logično naslanja na prethodni broj s fascinantnim vokalom iznad gitarske pratnje te diskretnih sintova / gudača.
Sjajna neo gospel/soul pa i bluesy stilizacija “Rest” Anohni predstavlja kao pjevačicu kova jedne Nine Simone s ništa slabijim glazbenim omotačem u kojem Hogarthova gitara – i kao diskretna pratnja u uvodu i moćna podrška pozadinskim vokalima u još jednom himničkom raspletu teme nadahnute i prog-rockom – ima dominantnu ulogu.
“There Wasn’t Enough” je nježna melankolična tema s minimalističkim glazbenim ruhom koje još više naglašava bolno emocionalan vokal lamentacije o nemirenju s odlaskom voljene osobe. “Why Am I Alive Now?” još jedan je naklon prema Marvinu Gayeu i remek djelu “What’s Going On” (jednoj od referentnih točaka albuma) kao slojevita/višeznačna “ekološka” tema o opstanku u vremenima kad se urušavaju i priroda i društvo s rastućim nasiljem i netrpeljivošću prema onima “drugačijima”. Odrađena je s potkom udaraljki i raskošnih gudača te električnim klavirom kao sparing-partnerom Anohni.
Zaključna “You Be Free” – i ona samo sa “šturim” gitarskim prebiranjem i vokalom – stiže kao točka na “i” albuma. Uz poruku o opakim vremenima u kojima ipak unatoč svim nedaćama – a ekološke teme idu pod ruku s rasizmom, predrasudama i nasiljem prema LBGTQ osobama – valja boriti se i preživjeti. S ljubavi u srcu.