NEIL YOUNG
Chrome Dreams
Reprise
*****
Netom objavljen “izgubljeni” album Neila Younga “Chrome Dreams”, koji se u njegovoj arhivi/bunkeru kiselio od proljeća 1977., svježi je dokaz stare tvrdnje da je album više od kolekcije pjesama. Vrijedi podsjetiti da je spomenuta teza lansirana polovinom šezdesetih i prigrljena kod britanskih glazbenika i diskografa za razliku od Amera koji su držali da je dugosvirajući vinil “tek” format na kojem se – kao u kakvom glazbenom foto-albumu – mogu u zajedničkim koricama naći pjesme koje su već bile, ili će to zacijelo postati, hit singlovi. “Chrome Dreams”, naravno, nije album sa pričom poput niza koncepcijskij (konceptualnih) albuma, no doista je više od zbroja pojedinačnih (sjajnih i dobro znanih) pjesama.
Buran život
Naime, skladbe s neobjavljenog “Chrome Dreams” i prije konačnog objavljivanja integralnog albuma, imale su i te kako buran život. Ne samo kao bootleg izdanja već kao možda itekako važni brojevi s kasnijih Youngovih albuma. Ponajviše s “American Stars ‘N Bars” i “Rust Never Sleeps”, ali i s “Hawks & Dowes”, “Freedom”, “Unplugged” te “Comes A Time”. Tome valja dodati i verziju “Like A Hurricane” koja se našla 1977. na kompilaciji “Decade”.
Godinama su se ispredale priče – a mnogima je kumovao i sam Young – o razlozima bunkeriranja albuma iz možda najkreativnije Youngove faze. Neilova tvrdnja da je pjesme, ali i cijele albume, pisao i snimao “kako bi mu došlo”, a onda ih spremao jer se nisu uklapali u trenutačne vizije možda najviše drži vodu. No, bilo kako bilo, “Chrome Dreams” objavljen kao cjelina vraški je dobar i zanimljiv unatoč činjenici da su sve skladbe – kako rekoh – već imale diskografsku premijeru.
Šarenilo s logikom
I to na različitim izdanjima odnosno na albumima koji su bili odraz trenutka u dugovječnoj karijeri glazbenika koji se vječno mijenjao. Pa je na “Chrome Dreams” časkom bio nježni folky trubadur kao u “Captain Kennedy”, a onda mnogo žešći singer-songwriter koji će “Powderfinger” snimiti u isposničkom izdanju s električnom gitarom i vokalom. A onda – uzgred rečeno – taj isti neobjavljeni broj prvi put objaviti u verziji s Crazy Horseom na “Rust Never Sleeps”. Albumu koji je “urbi e torbi” predstavio još jedan sjajan (vječni) broj s “Chrome Dreama” – “Pocahontas” (s tek neznatnim nasnimavanjima) ili garažno žestoku “Sedan Delivery”.
Ako se “Chrome Dreams” shvati kao “miješano meso”, nastalo u trenutku kad su se oba pola Yongova specifičnog glazbenog iskaza pomiješala, tada je odluka da se skladbe spreme i koriste na kasnijim albumima u žanrovski logičnijem okruženju, itekako logična. No, s druge strane, možda baš zbog tog “šarenila”, “Chrome Dreams” najbolje predstavlja autorsku i izvođačku Youngovu (podvojenu) personu iz sredine sedamdesetih.
“Chrome Dreams” je nastajao na različitim sessionima tijekom pune dvije godine i da je objavljen 1977. zasigurno bi – zbog kvalitete skladbi i izvedbe – bio najbolji Youngov album u sedamdesetima. S punim pravom.