PESO NETO
Peso Neto
Menart
*****
“Peso Neto” je novi projekt kojeg potpisuju gitarist Pavle Miljenović, Hrvoje Galller koji je svirao analogni sintesajzer i Fender Rhodes klavijature te bubnjar Edi Cipal Grubišić. Album je sniman uživo bez basista (kvragu, pa nisu ga imali ni Doorsi), no to se ni na prvo niti na opetovana slušanja ne bi reklo, budući da manjkave dionice bas gitare kompenzira trojka instrumentalista. Zapravo, “Peso Neto” je drastično drugačije zamišljen od lanjskog “Arrival” snimljenog s kvintetom koji je bio – uvjetno rečeno – “old school” jazz projekt temeljen na dominaciji melodije.
Kako smo već svikli kod bendova koji se smještaju pod nazivnikom “contemporary jazza”, glazba je lišena strogih žanrovskih kanona već je svojevrsni trans žanrovski puzzle čiji je konačan cilj osebujna zvučna slika albuma kao zaokružene cjeline. U uvodnoj “Flight” su stoga u suživotu elementi fusiona sedamdesetih – posebice u gitarskoj solo dionici, lirska ambijentalnost klavijatura te mantrički akcenti kojima je dodan narativ. Uostalom, u pratećoj bilješci koja prati skladbu Pavle je zapisao: “Ideja iza pjesme je ta da živimo u tehnološkom dobu u kojem milijarderi lete s privatnim raketama u svemir, a prava i potrebe malih ljudi još nisu ni približno zadovoljenima što bi trebao biti primarni cilj napretka društva. I zato nam ne preostaje ništa drugo nego ustrajati.”
Svojevrsni hommage jazz rocku sedamdesetih
“Valleys” u uvodu stoga počinje kao nešto što bi mogli biti i Eurythmics u “Sweet Dreams” ili B.E.F. i netko od srodnika, no gitara a potom i sintesajzer odvlači broj u vode meditativnog jazza/fusiona. “Thieves” je naklon prema funkoidnom jazzu (možda najviše stilizacijama Herbiea Hancocka) kao nova potvrda Pavlovih navoda da je trans žanrovskom karakteru projekta kumovala i nakana da u njega unesu elemente žanrova i glazbe koja ih je oblikovala kao glazbenike. “Is This Wrong” etablira onaj poetičan Miljenovićev “meki” gitarski ton no uz agresivnije (rokerskije) dionice (kojima je sklon i John Scofield) i neupitnu melodioznost iznad (zapravo na albumu sveprisutne) udaraljkaške Grubišićeve potke te klavijaturna sola i naglaske.
“The Third Door” je svojevrsni hommage jazz rocku sedamdesetih ogrnutom funkom kao -uvjetno rečeno – meditativnija vizija Return To Forever (via “After The Cosmic Rain”) a “Song For Zh” lirski broj s prepoznatljivim Miljenovićevim “mekim” tonom i slično postavljenim Gallerovim klavijaturama. “A-freak’ah” je vraški zanimljiva tema s neobičnom razlomljenom glazbenom teksturom prije nego li Gallerov sintesajzer preuzme glavnu ulogu odvlačeći broj u nostalgična sazvučja sedamdesetih uz zaključne gitarske naglaske, dok “8_44” koja zatvara album donosi još jednu lirsku ambijentalno rasplinutu temu.
Smioni iskorak trojke vrsnih glazbenika očito se isplatio.