RUZINA FRANKULIN
Croatian Popular Music
Sensoria
*****
Album ‘Croatian Popular Music’ ne nudi – kako bi se po naslovu i datumu objavljivanja moglo zaključiti – prigodni predbožićni izbor uspješnica (a najčešće estetskih bezuspješnica) domaće mainstream pop produkcije niti pak instrumentalni ‘easy listening’ zamišljen kao zvučna kulisa za ispijanje koktela u nekom fensi-šmensi lokalu.
Štoviše album je to eksperimentalne elektronske glazbe skovane od nekih od općih mjesta hrvatske pop mjuze. Zlobnici bi možda rekli ‘ljiga’ a oni pristojniji pak popularnih brojeva Dražena Zečića, Tonija Cetinskog, Jelene Rozge, Vlatke Pokos, Miroslava Škore, Maje Šuput i Marka Perkovića Thompsona.
Tonči Bakotin alias Ruzina Frankulin je skovao glazbenu novotvorbu
“Uzimajući fragmente, kratke slučajne uzorke u trajanju koja variraju od 10 000 do 60 000 odsječaka zvuka (jedna sekunda u sistemu 48k/24bit ima 48 000 takvih odsječaka)” – kako je to precizno napisala u katalogu izložbenog projekta Ljubica Letinić – Tonči Bakotin alias Ruzina Frankulin je skovao glazbenu novotvorbu.
Glazba koju je ne koristeći se ni jednim ‘pravim’ glazbalom stvorio bila je dio jedinstvenog multimedijalnog projekta/izložbe ‘Festival’ iz 2017. realiziranog zajedno sa Ratkom Ilijićem koji je potpisao vizualni dio, no sada konačno dostupna i kao samosvojni album.
O čemu je zapravo riječ? Kao prvo čak i lišen izvornog konteksta multimedijalnog galerijskog projekta odnosno preseljen u prostor diskografije, album ‘Croatian Popular Music’ zaslužuje maksimalnu pažnju. Svakako stoga što je riječ o materijalu kojeg se s lakoćom može shvatiti i kao logičnu kariku u lancu koji povezuje avangardiste i eksperimentatore iz polovine prošlog stoljeća, krautrockere poput Cana i začetnike ‘elektronike’ unutar prostora ‘popularne glazbe’ – zacijelo nadahnute i onom Cageovom o eksperimentu koji ‘uključuje sve mogućnosti prije nego da ih isključuje’ – te suvremenog technoa i IDM-a. Iliti, elektronske plesne glazbe lišene konfekcijske banalnosti.
Ni jedan djelić zvuka nije naknadno dodan
Sam postupak je pak nalik dadaističkom slobodnom kolažiranju i gradnji svojevrsnog glazbenog ‘merzbaua’ odnosno potpunoj dekontekstualizaciji i resemantizaciji do krajnih granica dekonstruiranog estradnog izvornika.
Naizgled ovo djeluje malko komplicirano no stvar je jednostavna. Odabrani izvorni glazbeni (i videospotovski) zapis je razbijen na maksimalno usitnjene fragmente-odsječke koji se potom koriste kao zvučni građevni materijal za novu autorsku konstrukciju. Smještenu naravno u novi (žanrovski i estetski) kontekst i lišenu svih izvornih značenja ali i melodijskih ili ritmičkih prepoznatljivosti. Potom, za razliku od uobičajenih semplerskih postupaka kojima su se posvajale konkretne melodijske dionice, riffovi, ritam, glazbene fraze, ni jedan djelić zvuka koji je ugrađen u novu zvučnu sliku nije naknadno dodan već pripada izvorniku.
‘Croatian Popular Music’ stoga funkcionira na obje ključne razine. Album je sadržajno zanimljiv transažnrovski složenac najšire shvaćene ‘elektronike’ (sa svojim ambijentalnim ili plesnim pasažima te eksperimentalnom ‘bukom’ koju je Ruzina kao poputbinu dovukao iz svojeg banda Zidar Betonsky) ali i kao precizno domišljen projekt koji zorno pokazuje mogućnosti manipulacije i eksperimentiranja zvukom koje je već šezdesetak godina prisutno u rječniku suvremene alternativne, avangardne ali i ‘popularne’ glazbe.