TONI STAREŠINIĆ
Survival Kit
Menart
*****
Vrijeme nastanka, a i sam naslov albuma sugeriraju da je iznjedren iz prijeke potrebe da se u “nenormalno vrijeme” pokuša ostati normalan. Što za glazbenika znači – snimati u studiju i svirati. No, s druge strane, prejednostavno je to i prvoloptaško obrazloženje. “Survival Kit” koji bi mogao imati i podnaslov “Escape Route” nije tek ili samo prijeko potreban alat za preživljavanje u slučaju ljute opasnosti niti put bijega od šugave stvarnosti; on je pomno osmišljen i još preciznije odrađen projekt koji se morao kuhati dugo.
Rasni komad krautrocka
Čini mi se, od samih početaka promišljanja i slušanja glazbe. Uostalom u promo-tekstu koji prati izdanje i sam Starešinić veli da je album odraz njegovog “iskrenog ja”. Pa kaže: “U jednom trenutku je postalo dosta teško odgađati sebe, pa sam pričao kolegama da se osjećam kao već poprilično nabreknuti prišt koji negdje mora puknuti. I napokon je puknuo, otvorilo se i praktički u tjedan dana je nastao album koji sad imate prilike i čuti. Koncept stvaranja albuma bi se mogao svesti na ‘otvori neki zvuk na sintu koji još nisi nikad svirao pa kamo te ponese’.”
Uvodni broj albuma snimljen kao “sam svoj majstor” Starešinićev komad rasni je komad krautrocka koji zvuči kao da su se s Tonijem u studiju našli Neu!, Soft Machine iz vremena prog-jazz četvrtog albuma – s klavijaturama umjesto saksofona, Can i Tangerine Dream iz vremena “Electronic Meditation”.
No, umjesto njih ekipa koja je “dala ruke” na albumu nije baš ništa slabija: bubnjar Silvio Bočić – koji je jedini uz Tonija svirao na uvodnom broju – te saksofonist Vojkan Jocić, gitarist Luka Čapeta i Leo Beslać (Kawai & Waldorf synthesizers). Naravno glavninu posla u studiju je obavio Toni svirajuć sve svoje omiljene igračke: Hammond orgulje, Korg SV1 električni klavir, Micro Korg synthesizer, Logan string melody synthesizer, Dave Smith Mopho X 4 te Moog Sub 37 i Arturia Drumbrute analog drum synthesizer.
Instrumentalno mitraljiranje iznad mahnite ritmičke podloge
“Digital Traffic Jam” nastavlja iste utjecaje kao elektronički brzac s upečatljivom repetitivnom frazom i Jocićevim saksofonom prije nego li se zaputi melodičnim stazama koji prizivaju i melodioznost jednih Air s “Moon Safarija” (no ipak s korijenima duboko u prog rocku sedamdesetih) uz instrumentalno mitraljiranje iznad mahnite ritmičke podloge.
Mračni tonovi uvoda u “Sanctuary” (u izvedbi Tonija i Lea Beslaća ) dopunjeni su Tonijevim dionicama kojih se ne bi posramio ni Keith Emerson (kao još jedne posvete prog rocku Nicea i ELP-a) uz uzvišeni tamjanom okađen “soundscape” dok je “Conqueror Worm” dramatična poput ELP-ovog “Tarkusa” kao idealan komad glazbe za kakav SF blockbuster na tragu “Dine” uz sjajno ubačene dionice u tradiciji i prog-rocka i doom metala začinjavaca žanra. I “Fat Is Good” – u kojoj kao i na prethodnom broju gitaru svira Luka Čapeta – na sličan način miješa dramatične “sudbinske” dionice s repetitivnim riffom koji se proteže od uvoda do završnice te jecaje sintesajzera u Emersonovoj maniri, odlične akcente Hammonbda i saksofon.
Fascinacija i trajna privrženost glazbi jedne epohe
Zaključna “Nothing Last Forever” fantastična je fluidna tema (i ona uz sjajan Jocićev saksofon) u kojoj se zrcale i srodne “atmosferske prilike” Camela u lirskim brojevima albuma poput “Mirage” ili “Snow Goose”, ali i “Echoa” Pink Floyda, lirskih komada Soft Machine s Eltonom Deanom i drugih žanrovskih prog-rock srodnika.
Sva spomenuta imena, nije tajna, odavno su na listi Tonijevih favorita – manje ili više prisutni u svemu što je radio od prvog albuma Chuia naovamo. Nije to ni mana, ni šlepanje za negdašnjim velikanima dominantne rockerske, jazz-rockerske ili avant-rockerske struje sedamdesetih a bogme ni puki hommage voljenim bendovima. Riječ je naprosto o fascinaciji i trajnoj privrženosti glazbi jedne epohe, prepoznavanju vlastitih glazbenih korijena iz kojih je uvijek – posebno na ovom albumu – izniklo vlastito razgranato stablo.
Možda ne danas za svačije uši (iako je sve veći broj onih koji iznova otkrivaju desetljećima marginaliziran, a punkerskom revolucijom i temeljito popljuvan prog-rock), no svakako i za onu vremešnu publiku iz balaševićevske “pedeset i neke” i istinske glazbene connoisseure. Dalje od njih Toni Starešinić se zacijelo ni nije htio dobaciti.
Fotografija Goran Berović