U2
Songs Of Surrender
Island – Universal
**
Još tamo od prvijenca “Boy” volio sam – a i posljednjih dvadesetak godina sam “slab” na njih – U2, no brutalna istina glasi da (ipak) nakon sjajnih “Unforgettable Fire”, a još i više poslije “Joshua Tree”, meni uvijek milog “Rattle And Hum” te “Achtung Baby” i (čak mi draže) “Zooropa”, nisu snimili album koji se mogao mjeriti s ranijim projektima. Nikad (mi) nisu bili loši, čak i na najslabijim albumima uvijek bi uboli nešto vraški dobro a i koncerti su im bili, u najmanju, veoma dobri no bilo je očito da su negdašnja uzbudljivost i neočekivani zaokreti spontanog pokreta postajali usiljena gesta.
Je li novi album – izvorno zamišljen kao pratnja Bonovoj autobiografiji “Surrender – 40 songs 1 story” pa onda “osamostaljen” kao samosvojno izdanje – iznuđen autorskom krizom ili pak procjenom da bi album mogao imati komercijalni potencijal revidirane “best of” pjesmarice, i nije tako važno. Jer ono što se uistinu konta je da veliki broj skladbi ozbiljno kaska za vremešnim studijskim izvornicima. Ideja da se s bombastičnog stadionskog zvuka skladbe presele u prostor intimnijeg i “neuštekanog” iskaza ili predstave u novoj (žanrovskoj) ambalaži nije se pokazala najboljom. Pretvarajući lijepi broj izvorno sjajnih brojeva u karaoke materijal ili u zapis kakvog ne baš nadahnutog cover banda.
Album koji će razočarati stare fanove
Izbor od 40 skladbi otvara “One” koja – ma koliko da je riječ o vanserijskom broju – gubi u isposničkoj klavirskoj izvedbi lišenoj dinamike i rasta teme prema himničkom vrhuncu s Edgeovom gitarom. Njega naprosto ne može zamijeniti gospelom okađena vokalna završnica. “Where The Streets Have No Name” pak zapakirana u ovitak ambijentalnih sintova djeluje kao blijeda sjena izvornika bez one furiozne vožnje ritam sekcije i Edgeovog gitarskog štektanja. Baš kao i “Stories For Boys” s davnašnjeg prvijenca u anemičnoj izvedbi u čistoj suprotnosti s gitarskim twangom i post-punk (punkom nadahnute) jurnjave starog singla.
Manje-više to vrijedi za golemu većinu novih verzija pa i za “opća mjesta” poput (također klavirske) “Beautiful Day” lišene Edgeovog trade marka, “Pride” u ambijentalno rasplinutom izdanju s gitarom na tragu Georgea Harrisona (koja je čisti uljez), “Desire” u funkom okađenoj folky temi s iritirajućim falsetom poput Princeove karikature, “With Or Without You” u minimalističkom flah ruhu bez mrve negdašnje dinamike te “The Fly”. Potonja s okljaštrenim funky riffom, mantričkim reaga elementima i pozadinskim vokalima koji blage veze nemaju sa energijom i intrigantnim gitarskim akcentima te zvučnim udarima izvornika…
“Songs Of Surrender” je naprosto album koji će razočarati pa čak i razljutiti stare fanove, a – ni u paklu droga – neće privući nove. Ili, najjednostavnije rečeno, ćorak u diskografiji U2 za kojeg čak ne vrijedi ni onaj uobičajeni alibi za slabe albume: samo za okorjele fanove.