Ponedjeljak, 27 ožujka, 2023

Parangall: U2 – Songs Of Surrender: Pucanj u ništa

'Songs Of Surrender' je naprosto album koji će razočarati pa čak i razljutiti stare fanove, a – ni u paklu droga – neće privući nove. Ili, najjednostavnije rečeno, ćorak u diskografiji U2 za kojeg čak ne vrijedi ni onaj uobičajeni alibi za slabe albume: samo za okorjele fanove

U2

Songs Of Surrender

Island – Universal

**



Još tamo od prvijenca “Boy” volio sam – a i posljednjih dvadesetak godina sam “slab” na njih – U2, no brutalna istina glasi da (ipak) nakon sjajnih “Unforgettable Fire”, a još i više poslije “Joshua Tree”, meni uvijek milog “Rattle And Hum” te “Achtung Baby” i (čak mi draže) “Zooropa”, nisu snimili album koji se mogao mjeriti s ranijim projektima. Nikad (mi) nisu bili loši, čak i na najslabijim albumima uvijek bi uboli nešto vraški dobro a i koncerti su im bili, u najmanju, veoma dobri no  bilo je očito da su negdašnja uzbudljivost i neočekivani zaokreti spontanog pokreta postajali usiljena gesta.

Je li novi album – izvorno zamišljen kao pratnja Bonovoj autobiografiji “Surrender – 40 songs 1 story” pa onda “osamostaljen” kao samosvojno izdanje – iznuđen autorskom krizom ili pak procjenom da bi album mogao imati komercijalni potencijal revidirane “best of” pjesmarice, i nije tako važno. Jer ono što se uistinu konta je da veliki broj skladbi ozbiljno kaska za vremešnim studijskim izvornicima. Ideja da se s bombastičnog stadionskog zvuka skladbe presele u prostor intimnijeg i “neuštekanog” iskaza ili predstave u novoj (žanrovskoj) ambalaži nije se pokazala najboljom. Pretvarajući lijepi broj izvorno sjajnih brojeva u karaoke materijal ili u zapis kakvog ne baš nadahnutog cover banda.

Album koji će razočarati stare fanove

Izbor od 40 skladbi otvara “One” koja – ma koliko da je riječ o vanserijskom broju – gubi u isposničkoj klavirskoj izvedbi lišenoj dinamike i rasta teme prema himničkom vrhuncu s Edgeovom gitarom. Njega naprosto ne može zamijeniti gospelom okađena vokalna završnica. “Where The Streets Have No Name” pak zapakirana u ovitak ambijentalnih sintova djeluje kao blijeda sjena izvornika bez one furiozne vožnje ritam sekcije i Edgeovog gitarskog štektanja. Baš kao i “Stories For Boys” s davnašnjeg prvijenca u anemičnoj izvedbi u čistoj suprotnosti s gitarskim twangom i post-punk (punkom nadahnute) jurnjave starog singla.

Manje-više to vrijedi za golemu većinu novih verzija pa i za “opća mjesta” poput (također klavirske) “Beautiful Day” lišene Edgeovog trade marka, “Pride” u ambijentalno rasplinutom izdanju s gitarom na tragu Georgea Harrisona (koja je čisti uljez), “Desire” u funkom okađenoj folky temi s iritirajućim falsetom  poput Princeove karikature, “With Or Without You” u minimalističkom flah ruhu bez mrve negdašnje dinamike te “The Fly”. Potonja  s okljaštrenim funky riffom, mantričkim reaga elementima i pozadinskim vokalima koji blage veze nemaju sa  energijom i intrigantnim gitarskim akcentima te zvučnim udarima izvornika…

“Songs Of Surrender” je naprosto album koji će razočarati pa čak i razljutiti stare fanove, a – ni u paklu droga – neće privući nove. Ili, najjednostavnije rečeno, ćorak u diskografiji U2 za kojeg čak ne vrijedi ni onaj uobičajeni alibi za slabe albume: samo za okorjele fanove.  

Pročitajte još...

PARANGALL / ALEJUANDRO BUENDIJA, Škrinja – Najbolji domaći album u korona sezoni

Da nije bilo lockdowna i zamiranja koncertne djelatnosti te da je ovoga ljeta i rane jeseni TBF radio ustaljenim ritmom, sigurno je da svjetlo dana ne bi (još) ugledao album Saše Antića iliti Alejandra Buendije. ... za okorjele fanove benda koji žele korak naprijed no bez paljenja mostova za sobom te za fanove (sjajnih) Sašinih rima album stiže kao blagovijest

Parangall / Benston, Sad sam tu – izvrsni galop svemirskih kauboja

Zaključna 'Vrijeme je stalo' je rutinski skockana laganica slabija od vrtoglavo visokog prosjeka ostatka albuma no, kvragu, nimalo ne umanjuje zaključno ocjenu projekta Benston: odlično! I – dobro došli!

Parangall / Billy Gubbons, Hardware – Moćni trikovi ‘starog psa’

Album koji je posveta preminulom prijatelju i ko-producentu Joeu Hardyju ima dijelom veze i sa prethodnim solo projektom 'Big Bad Blues' na kojem se našlo dosta covera no još više s klasičnim 'rokanjem' ZZ Topa

Glazbena poslastica: Novi album Iggyja Popa dostupan u Hrvatskoj

Prilikom snimanja singla albuma Iggyju se pridružila rock superstar postava. Uz producenta Andrewa Watta na gitari, bubnjarske dionice snimio je Chad Smith (Red Hot Chili Peppers), a bas dionice Duff McKagan (Guns N' Roses)

Povezano

PARANGALL: DEPECHE MODE – Veći od života i smrti

'Memento Mori' je pokazao da je bend itekako dobro svjestan svih faza i zvučnih pečata koji su obilježili dugovječnu karijeru te da  vraški  dobro zna što s njima uraditi i danas. A – dao bih se kladiti – i u budućnosti

Kritika pjesme: Parni Valjak feat Igor Drvenkar – Moja glava, moja pravila

Akijeva sjena je previše nadvijena nad Husov autorski rad s Valjkom da bi mu itko osim eventualno sina Kikija Rahimovskog mogao sjesti u stolicu, zato su pri odluci nastavka s novim pjevačem, kao i Queen u post Mercury pojavama odvajali novi vokal od benda

Kritika videospota: Nika Turković- Sam(a)

Odabir balade 'Sam(a)' kao spot/singla za aktualni album ovog joj, odraslog, dijela karijere, čini se više nego dobro izvedenim postavljanjem na pozicije prve linije nekih novih imena hrvatskog urbanog popa

Parangall: Brzo, brže…najbrže – TV EYE

Moja zakašnjela reakcija na album vrijedan svake pažnje ima jedan jedini alibi: riječ je o projektu koji nije podložan sezonskim trendovima, već pravom vanvremenom albumu za kojim uvijek valja posegnuti

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime