Ponedjeljak, 25 ožujka, 2024

Pop Gallaksija/Najbolji albumi 70-ih: David Bowie (6.) Heroes i Lodger

Mada se na 'Heroes' susreću tipičan bowievski art-rock te eksperimentalni 'ambijentalni' brojevi, album je nakon prvotnih mlakih kritika prigrljen kao jedan od ključnih i iznimno utjecajnih Bowievih albuma. No, slijedio je 'Lodger' - ništa slabiji projekt i zaključni dio 'berlinske trilogije'

Album ‘Heroes’ je u cijelosti tijekom srpnja i kolovoza 1977. sniman u berlinskom Hansa 2 studiju (negdašnjoj koncertnoj dvorani) unatoč željama diskografske kuće RCA da se Bowie vrati u Philadelphiju i snimi novi album na tragu isplativog plastic-soula ‘Young Americansa’.



U studio je ušla ista ekipa koja je snimila ‘Low’: Alomar, Davis, Murray, Visconti i Eno a Bowie je doveo i novog gitaristu: sjajnog Roberta Frippa iz King Crimsona koji se s korijenima u rocku okrenuo avangardi te kao i Eno bio veliki eksperimentator.

Bowie se konačno posev riješio ovisnosti

Rad u studiju je ovog puta prolazio bez napetosti jer David se gotovo posve riješio ovisnosti i vratio u fizičku i psihičku formu. Rezultat je bio da su se gotovo sve skladbe snimile ‘iz prve’. Iako je ponovljena formula prethodnika s dijelom pjevanih a dijelom instrumentalnih brojeva, ‘Heroes’ je bio, uvjetno rečeno, ‘rokerskiji’, imao čvršći vokal, bogatije teksture (posebice u ‘rockerskim’ brojevima) sa Frippom koji je sjajno lijegao uz Enoovu elektroniku te donio ravnovjesje između utjecaja Krautrocka (njegovog elektroničkog ogranka) i eksperimentalnog art-rocka.
Uloga Briana Enoa na ‘Heroes’ je bila još značajnija nego li na prethodniku pa je i supotpisao četiri skladbe. Njegova uloga kreatora zvučne slike koja bi dočarala atmosferu Berlina u doba Hladnog rata bila je u stvaranju zvučnih tekstura sintesajzerima, kolažiranjem ‘bijele buke’ i ambijentalnih zvukova te procesiranim gitarama. Bowie je pak osim saksofona, gitara i klavijatura svirao i koto (tradicionalno japansko glazbalo nalik citri). 

 

Prvi broj na A strani – ‘Beauty And The Beast’ – bio je od samog početka sjajna kombinacija Enoove elektronike (sintesajzera) i procesirane Frippove gitare; avant-rockerski broj s naglašenim ritmom (koji je dugovao iskustvu prethodnih očijukanja s funkom i soulom ali bio i predšasnik kasnijih brojeva poput brojevu brojevima poput ‘Fashion’) imao je tekst koji se mogao shvatiti i kao borba dvaju različitih osobnosti zarobljenih u jednom tijelu ili pak kao borba svjetla i tame, dobra i zla. 

Udarni singl s albuma

‘Joe The Lion’ je bio posveta performeru Chrisu Burdenu kao nabrijana gitarska tema (s Frippom u sjajnom izdanju) ozračena do srži Krautrockom te iznimnom Bowievom vokalnom izvedbom a ‘Sons Of The Silent Age’ sa Davidovim saksofonom iskorak prema kabaretskom iskazu i pogledom unatrag na strukturu brojeva poput ‘Superman’ ili ‘Space Oddity’ no s posve drugačijom zvukovnicom te pozadinskim vokalima na tragu Beatlesa i šezdesetih. Zaključna skladba na prvoj strani ‘Blackout’ je uključio i elemente synth-popa, Krautrocka i industriala uz kriptičan tekst. Ključni broj na A strani bila je naslovna ‘Heroes’ za koju je Tony Visconti iskoristio sve četiri odsvirane Frippove verzije. Skladba je objavljena u rujnu kao udarni singl s albuma no, iako u vrijeme izvornog objavljivanja nije postala hit, kasnije je prepoznata i prihvaćena kao jedan od bezvremenih Bowievih klasika. I ona tekstom govori o podijeljenom Berlinu i dvoje ljubavnika koje je odvojio Berlinski zid. Glazbu su potpisali Bowie i Eno uz golemu ulogu Frippa koji je arhetipskom art-rock broju dao poseban kolorit uz upečatljiv riff, pumpajući ritam (kojeg  su posvojili U2) i sintove (nadahnuće za mnoge kasnije bandove synt-popa).
Za snimanje vokala Visconti je upotrijebio nove studijske tehnike poput snimanja s tri mikrofona udaljena jedan od drugog  koje je dalo poseban karakter Davidovom vokalu u skladbi bez klasičnog refrena.

Novi dokaz plodonosne suradnje s Enoom

Drugu instrumentalnu stranu otvorila je ‘V-2 Schneider’ kao izravna posveta Florianu Schneideru (ono V-2 se naravno odnosi na njemačke rakete ‘fau’ serije iz Drugog svjetskog rata) utemeljitelju Kraftwerka. Obilata uporaba sintesajzera uz Bowiev procesirani vokal bez teksta te saksofon i pulsirajući ritam i gitarske naglaske bila je novi dokaz plodonosne suradnje s Enoom.
Bilo je to još očitije u mračnoj ekspresionističkoj ‘Sense Of Doubt’ kao savršenom spoju jednostavnog dramatičnog klavira i Enoovih sintesajzerskih ambijentalnih dionica te ‘Moss Garden’ koja je logično slijedila za njom. Elementi japanske glazbe Bowievim korištenjem Kota (srasli s ambijentalnim Enoovim u broju bili su veoma utjecajni posebice kod Davida Sylviana) a Enoove ambijentalne rasplinute zvučne slike ključne za elektroničku ambijentalnu glazbu.
‘Neuköln’ posvećen istoimenoj berlinskoj četvrti treći je uzastopni ambijentalni instrumental s free-jazz saksofonom s bliskoistočnjačkim elementima (jer tamošnji stanovnici su mahom Turci) i sintovima kao upečatljiva ambijentalna vizija hladnoratovskog Berlina. Zaključnu ‘The Secret Life Of Arabia’ potpisali su Alomar, Bowie i Eno. Bowiev vokal koji se podržan gošćom pjevačicom Antoniom Maass izdiže iznad gipke ritmičke podloge i Alomarovih gitarskih funkoidnih fraziranja i lelujavog sintesajzera, ovog puta ima i tekst pa je i svojevrsni povratak na stilistiku prve strane albuma. 

 

Jedan od ključnih i iznimno utjecajnih Bowievih albuma

Mada se na ‘Heroes’ susreću tipičan bowievski (široj publici itekako prihvatljiv) art-rock te eksperimentalni ‘ambijentalni’ brojevi, album je nakon prvotnih mlakih kritika prigrljen kao jedan od ključnih i iznimno utjecajnih Bowievih albuma. No, slijedio je još jedan ništa slabiji projekt odnosno zaključni dio ‘berlinske trilogije’.

Riješivši se kokainske ovisnosti Bowie je veći dio 1978. proveo na ‘Isolar II’ turneji te iste godine objavio koncertni ‘Stage’. Bio je to posve drugačiji album od prethodnog ‘David Live’ iz 1974. godine. Naravno, nastao u vrijeme berlinske faze mahom sa skladbama s ‘Low’ i ‘Heroes’ albuma no drugu polovinu albuma činili su brojevi sa ‘Ziggyja’ i ‘Station To Station’ u novim aranžmanima. Na sceni se Enoou i Bowieu pridružio i gitarist Adrian Belew čija je gitara združena sa sintesajzerima skladbama dala novo. Moglo bi se kazati ‘isposničko’ ruho. 

‘Lodger’ je sniman tijekom četveromjesečne stanke ‘Isolar II’ turneje te objavljen 25. svibnja 1979. Bio je nesumnjivo najpitkiji od tri ‘berlinska’ albuma, lišen instrumentala te realiziran u okviru ‘konvencionalnih’ art-pop i art-rock tema. Mada je bio minimalističko-ambijentalan album usuglašen s podukama Enoovih i Schmidtovih ‘oblique strategies’ (kartice koje se nasumično izvlače sadržavajući upute koje pomažu autoru za vrijeme kreativne blokade) označio je povratak na ‘rokerskiji’ bazičan zvuk s naglaskom na bubnju i gitarama. Zahvaljujući ‘oblique strategies’ nastale su skladbe poput ‘Boys Keep Swinging’ u kojoj je poruka s kartice navela članove benda da zamijene instrumente, na ‘Move On’ potakla Bowiea da iskoristi akorde s ‘All The Young Dudes’ odsvirane unatrag a u ‘Red Money’ da se posluži pozadinskim vokalima s Iggyjeve ‘Sister Midnight’. 

Svojevrsni konceptualni album s pričom o lutalici i beskućniku

Potpuno usklađen s duhom vremena ‘Lodger’ je donio kombinaciju već ranije prisutnog world musica i novog vala te bio zamišljen kao svojevrsni konceptualni album s pričom o lutalici i beskućniku koji se hrva sa životnim tegobama i tehnologijom. Tema putovanja (lutanja) bilo u metaforičkom ili doslovnom smislu je Bowieu odavno omiljena baš kao i kritika suvremene (zapadnjačke) civilizacije S Bowiem, Enoom i Viscontijem u studio je ušla provjerena ekipa u kojoj su bili gitarist Carlos Alomar, bubnjar Dennis Davis i basist George Murray ali i pridošli gitarist Adrian Belew; svojevrsna zamjena za ulogu koju je na ‘Heroes’ imao Robert Fripp.

‘Fantastic Voyage’ koji otvara album ima gotovo iste akorde kao i ‘Boys Keep Swinging’ pa je i on rasna arty-pop tema s upečatljivim klavirom Seana Mayesa i zanimljivim mandolinama u podlozi. ‘African Night Flight’ ozračena utjecajem world musica sraslog s eksperimentalnim art-rockom (u kojem su bok uz bok afrički napjevi i ‘otkačena’ gitara Adriana Belewa) sigiurno je utjhecala na bendove poput Talking Headsa a ‘Move On’ još jedan ‘putnički’ prpošni i u osnovi gitarski broj kojem su dodani ‘etno’ pozadinski vokali kao glazbena ‘priloška oznaka mjesta’: Rusije, Afrike, Cipra…
Takav je i ‘Yassassin’, još jedna Bowieva berlinska tema nadahnuta tamošnjim kvartovima s Turcima te, naravno, obilato podložena turskim melosom te ključnim ulogama Enoovih sintesajzera i violine Simona Housea. Prvu ‘putničku’ stranu albuma zaključuje ‘Red Sails’ kao jedna od brojnih ‘berlinskih’ posveta zvuku Neu!-a i Harmonije na čiju se ‘Monzu’ lijepo naslanja. 

 

Simbolični oproštaj s Berlinom, Enoom i Iggyjem Popom

Hitoidni ‘DJ’ na B strani je izravni ulazak u novi val i poetiku Talking Headsa s byrneovskim vokalom i tekstom koji ne slavi ulogu ‘disc jockeya’ već je ironizira te – po nekima od tumačenja – govori o suvremenom čovjeku kojeg ne određuje osobnost već samo ono što radi.
I u ovom broju gitara Adriana Belewa (nastala u miksu spajanjem brojnih improvizirajućih sola) je esencijalna za zvučnu sliku kao i Alomarow riff i Murrayev diskoidni bas. Brzac ‘Look Back In Anger’ pak mnogo duguje Alomarovoj gitari uz ritam sekciju koja vozi trasom ‘Fireballa’ Deep Purplea uz pozadinske vokale u maniri šezdesetih.
Hit ‘Boys Keep Swinging’ počinje na tragu ‘Heroesa’ no s naglašenim gotovo funkoidnim basom i sjajnom gitarom Adriana Belewa. Djelom je možda i reakcija na Village People i njihove himničke ‘gay teme’. Broj ponavlja shemu pozadinskih (a la šezdesete) vokala prethodnog broja s Bowiem koji pjeva na tragu ‘Golden Years’.
Zanimljivo je da Carlos Alomar, sukladno poruci s kartice ‘zamijenite instrumente’, ovog puta svirao bubanj a Dennis Davis bas.
‘Repetition’ s repetitivnim riffom i novovalnim gitarskim umetcima – govori o nasilju u obitelju gdje glavni lik Johnny – propali biznismen i sociopat – liječi frustracije lemajući i zlostavljajući suprugu. Zaključna ‘Red Money’ – možda i kao simbolični oproštaj s Berlinom, Enoom i Iggyjem Popom – citira ‘Sister Midnight’ s Iggyjevog ‘Idiota’. Zanimljivo je da je skladba mahom djelo Bowiea (koji je uveo elektroničke udaraljke) i Adriana Belewa. 

Mada je tadašnja kritika ‘Lodger’ ocijenila kao najslabiju kariku u berlinskoj ‘trilogiji’, album je bio i ostao iznimno utjecajan dobivajući iz godine u godinu na značaju i ugledu. Imajući i prijelomne utjecaje na ‘Remain In Light’ Talking Headsa ali i na world music/art rock-pop albume pa i na čuveni ‘Graceland’ Paula Simona.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime