Svi oni koji The Who nisu čuli na Woodstocku za legendarnog nastupa 17. kolovoza 1969. ili koji tjedan kasnije na festivalu Isle Of Wight kojim su The Who potvrdili hvalospjeve kritike i publike kao najbolji, najuzbudljiviji ali i najbučniji rock benda u živo (koji je, uzgred rečeno, nadahnuo i Paula McCartneya da s Beatlesima raspali pržionu ‘Helter Skelter’), dobili su potvrdu ispravnosti svih tih laskavih tvrdnji objavljivanjem albuma ‘Live At Leeds’.
Bio je to prvi koncertni album The Who. Snimljen je 14. veljače 1970. (a objavljen tri mjeseca kasnije) na koncertu u hali Sveučilišta u Leedsu. Želeći ponuditi ‘drugu stranu’ medalje na čijem je aversu bila rock opera ‘Tommy’, The Who su odlučili snimiti koncerte u Leedsu i Hullu no, zbog tehničkih problema, za album je odabrano ‘samo’ šest pjesama iz Leedsa. (One iz Hulla su se pojavile mnogo kasnije na prigodnim reizdanjima i boxovima).
Nezabilježena demonstracija bučnog, moćnog i nadahnuto odsviranog hard-rocka
I to kakvih. Bila je to do tada na vinilu nezabilježena demonstracija bučnog, moćnog i nadahnuto odsviranog hard-rocka s korijenima u bluesu i rhythm and bluesu u izvedbi čudesnog power-trija instrumentalista (gitare Petea Townshenda, basa Johna Entwistlea i bubnjeva Keitha Moona) te pjevača Rogera Daltreya u naponu snage. Doduše zbog podužih instrumentalnih pasaža mahnite ritam sekcije te Townshendovih eksplozivnih riffova i sola, Daltrey (koji je zasvirao i harmoniku u ‘Magic Bus’) je na albumu ostao pomalo u drugom planu.
Za razliku od sve zahtjevnijih i slojevitijih (konceptualnih) albuma The Who su na koncertima tih godina odustali od dodatnih instrumenata i cifranih aranžmana u korist već dobro znanog energetskog udara. Stoga su i nezaobilazni brojevi s tada već hit albuma ‘Tommy’ koji su naprosto morali biti odsvirani (u novom ruhu) na koncertu, izostavljeni s originalnog izdanja dugosvirajuće ploče. Zapravo, na albumu se javljaju tek u nagovještajima u instrumentalnim pasažima (‘Ouverture’)odnosno kao mali umetak teme ‘See Me, Feel Me’ i ‘Sparks’ tokom epske izvedbe ‘My Generation’. Da bi naglasio svoj eksplozivni gitarski zvuk koji je uključivao i žestoke riffove i brzoprstićka sola Townshend je, recimo, svirao Gibson SG Special združen s Hiwatt pojačalima koja su mu omogućili različiti kolorit gitarskog zvuka bez mnogo dodatnih intervencija što je rezultiralo i fantastičnom brzinom svirke bez mijenjanja gitara i snagom željenog zvučnog udara. Željeni otklon od ‘Tommyja’ naglasio je i odabir skladbi koje su se našle na albumu. Od njih šest, pola su bili standardi rhythm and bluesa i ranog rock and rolla, posvojeni i ‘pročitani’ na posve drugačiji način od izvornika.
Uvodni broj albuma ‘Young Man Blues’ Mosea Allisona, vremešna je rhythm and blues tema koja je otkrivala korijene The Who, a odsvirana kao frenetični brzac s podugačkim instrumentalnim ‘džemanjem’. I ona – omiljeni koncertni standard s početka karijere – i ‘Substitude’, singl iz 1966., jasno i glasno su poručili da su The Who – bez obzira na sve ambicioznije glazbene teksture očite u ‘Tommyju’ i kasnijoj ‘Quadropheniji’ – fantastičan rock band. I Cochranov standard ‘Summertime blues’, temeljito je ‘pretumban’ kao rasni rock and roll brzac te zacijelo (uz izvedbu Blue Cheer) najbolja posvojenica ovog standarda. Zaključni broj na A strani bio je još jedan znani cover: ‘Shakin’ All Over’. Skladba Freddiea Heatha poznatijeg po umjetničkom imenu Johnny Kidd, omiljeni koncertni standard garažnih bendova od šezdesetih naovamo, u novo su sazviježđe odvela Townshendova sola i reski riffovi (one znane ‘vjetrenjače’) s nezaobilaznim ‘townshendovskim’ rukopisom.
Esencija energije i eruptivnosti jednog rasnog rock banda
Drugu stranu albuma otvorila je petnaestominutna ‘My Generation’ s više no dovoljno dokaznog materijala za uvrštavanje Townshenda u vrh najboljih gitarista a Entwistlea i Moona među najbolje ritam sekcije kasnih šezdesdetih i sedamdesetih. Uz čudesnu dramaturgiju s neočekivanim usporavanjima, s kratkim lirskim pasažima i vulkanskim erupcijama, amblematska ‘My Generation’ je iz šezdesetih lansirana u novu dekadu. Sve to vrijedi i za drugi broj na drugoj strani ‘plejke’; fascinantnu izvedbu ‘Magic Bus’ koja je i u eksplozivnoj verziji zadržala šarm (prave autorske) posvojenice ritma Boa Diddleya.
‘Live At Leeds’ – ono njegovo vinilno izdanje sa šest skladbi – i danas je sama esencija energije i eruptivnosti jednog rasnog rock banda uhvaćenog u živo te – bez pogovora – jedan od najboljih koncertnih albuma rocka svih vremena.
The Who su nakon mega uspjeha ‘Tommyja’ započeli rad na multimedijalnom projektu ‘Lifehouse’ temeljenom na Townshendovom uvjerenju da se – nakon iskustva s koncertnim predstavljanjima ‘Tommyja’ – publika tijekom nastupa može duhovno povezati s glazbom i izvođačima. Nadahnuće su mu bila učenja sufističkog filozofa i glazbenika Inayata Khana te gurua Meher Babe. Townshend je želio stvoriti glazbu koja bi zrcalila osobnosti publike (temeljenu na njihovim osobnim podacima i astrološkim kartama) koristeći se sintesajzerima i kvadrofonijom odnosno tehnologijom koja bi stvorila svojevrsnu kolektivnu šifru uz uključivanje publike u glazbu izvođenu na sceni. Townshend je na kraju zbog kompleksnosti projekta odustao od ‘Lifehousea’ no slijedeći studijski album ‘Who’s Next’ donio je njegove brojeve bez konceptualnih poveznica u cjelinu albuma. ‘Who’s Next’ je objavljen 14. kolovoza 1971. i bio je instantni uspjeh. Poguran dakako i singlom ‘Won’t Get Fooled Again’.
Uobičajene žestoke dionice nakon akustičarskog uvoda
Album je otvorila ‘Baba O’Riley’ (novi koncertni standard) kojom je dominirao sintesajzer (Townshend ga je sve više koristio u kombinaciji s orguljama) posvećena guruu Meher Babi ali i zagovorniku minimalizma skladatelju Terryju Rileyu. Nakon sintesajzerskog uvoda The Who su ‘grunuli’ na već dobro znan način sa temom građenom oko upečatljivog riffa no skladba je dobila i rasplet s instrumentalnim elementima ranije testiranim na ‘Tommyju’ te s pozajmicama koje su davale i na Hačaturijana. Slično postavljena bila je ‘Bargain’ – također posvećena guruu – naslonjena na iskustvo ‘Tommyja’ (‘I’m Free) odnosno njegovih rokerskijih brojeva s klasičnim Townshendovim riffovima i gitarskim ‘udarima’. ‘Love Ain’t For Keeping’ nova je Townshendova klasična minijatura a Entwistleova ‘My Wife’ brzac koji je – uz naglašenije dionice klavira – donio i puhače dionice.
Šestominutna ‘The Song Is Over’ sjajna je nježna balada (s dominantnim klavirom i sintom te Townshendovim gitarskim naglascima) u uvodu prije nego li band žestoko ‘oplete’ u dramatičnom nastavku teme koju također nije teško zamisliti kao dio rock-opere.
‘Getting In Tune’ također u nježnom uvodu ima klavir (uz gugutavi Entwistelov bas koji se provlači kroz cijeli broj) ponavljajući dramaturgiju prethodnika ulaskom cijelog benda dok je ‘Going Mobile’ novi melodiozni brzac s laganijim dionicama i procesiranom Townshendovom gitarom u žestokoj završnici. ‘Behind Blue Eyes’ čisti je zgoditak i prinos ultimativnoj pjesmarici banda s već uobičajenim žestokim dionicama nakon akustičarskog uvoda a zaključna ‘Won’t Get Fooled Again’ – s obilatim sintovima i moćnim riffom – rasni hit. Kao album savršeno ugođenog banda koji je na kreativnom i izvođačkom vrhuncu, oporo slatkim, sjetnim i uznositim tekstovima (uz Townshendov oproštaj s ‘mladim i ludim’ godinama), ‘Who’s Next’ je apsolutno remek djelo u diskografiji The Who.
Snimanju slijedećeg dvostrukog albuma ‘Quadrophenia’ The Who su pristupili nakon kriznog razdoblja međusobnih optužbi između Daltreya i Townshenda oko budućeg smjera (prvi je zagovarao ‘komercijalniju’ a drugi pak artističku viziju) te Moonovih sve većih problema s narkoticima i alkoholom. Album je objavljen 26.listopada 1973. Bila je to nova Townshendova rock-opera o mladom modu Jimmyju koji nastoji pronaći smisao života. Da bi iskazao Jimmyjevu podvojenost Townshend je napisao četiri različite teme koje zapravo zrcale i različite osobnosti četvorke u bandu. Tema ‘Belle Boy’ utjelovila je Moona, Daltrey je bio u ‘Helpless Dancer’, Townshand je vidio sebe u ‘Love Reign O’er Me’ a ‘Is It Me?’ je pripala Eintwistleu. I dva glavna podugačka ambiciozna instrumentala na albumu, teme ‘The Rock’ i naslovna ‘Quadrophenia’ imale su četiri teme/stavka. Mada je koncept albuma bio možda i odveć zahtjevan za publiku, ‘Quadrophenia’ je dala novi naramak prvorazrednih brojeva: ‘The Real Me’, ‘Love Reign O’er Me’, ‘I’m One’, ‘Bell Boy’ i ‘The Punk Meets The Godfather’.
Dokaz savršenog funkcioniranja ‘komercijalnije’ i ‘artističke’ komponente grupe
‘The Real Me’ je krasio odličan riff i žestoka svirka prvorazrednog hard-rock banda (podebljanog puhačima), ‘Love Reign O’er Me’ – otvorena klavirom i uletima Moona – fascinantna je balada s bogatim aranžmanom a ‘I’m One’ prigušen gudačima razigran broj koji se nakon sfumatoznog uvodnog dijela pretvara u bučni raspašoj (s gitarom na pola puta između contryja i ljutog hard-roka). ‘Bell Boy’ je žestoki rocker s manijakalnim Moonovim bubnjanjem i himničkim nabojem a ‘The Punk Meets The Godfather’ – obdaren iznimnom Townshendovim riffom i fantastičnom ritam sekcijom – dokaz savršenog funkcioniranja ‘komercijalnije’ i ‘artističke’ komponente grupe. Ova opaska vrijedi i za cijeli album jer se i kod najambicioznijih skladbi, poput instrumentala, ‘The Rock’ one prožimaju i nadopunjuju.
‘Quadrophenia’ je također odlično prošla i kod kritike i publike. Kod ove potonje pogurana i hit singlom ‘5:15’ te, nešto kasnije objavljenim, ‘Love Reign O’er Me’. Veliki uspjeh donijela je i ekranizacija ‘Tommyja’ koji je premijeru imao 1975. a u pauzi od koncerata tokom rada na soundtracku filma u listopadu 1974. objavljen je ‘Odds & Sods’: kompilacija alternativnih i neobjavljenih snimaka sa studijskih sessiona.
Snimanje novog studijskog albuma počelo je u siječnju 1977. nakon jednogodišnje pauze dijelom zbog želje Townshenda i Daltreya za godinom odmora a dijelom zbog sve većih zdravstvenih problema Keitha Moona, nesposobnog za turneju. Trogodišnja pauza između dva studijska albuma i Moonovi problemi odrazili su se na album.
No – iako je uz mlake kritike bio komercijalno itekako uspješan – ‘Who Are You’ je u vrijeme objavljivanja djelovao prije kao relikt nego li usuglašen sa novim strujama (punkom) zagovarajući slojevite aranžmane i bazičnu strukturu radijski podatnog prog-rocka. Album je ipak dao veoma dobar hit singl s naslovnim brojem te solidne ‘Music Must Change’ (s blues-jazzy elementima)i AOR baladu ‘Love Is Coming Down’. Bio je to i posljednji album s Keithom Moonom koji je preminuo 7. rujna 1978. mjesec dana nakon objave albuma.