Petak, 30 srpnja, 2021

Parangall: Bob Dylan, 1970 (box sa 3 CD-a) – Zapisi iz čudne Dylanove 1970.

Mada box '1970' spada u kategoriju obavezne glazbe samo za okorjele dylanofile, on ipak daje dodatne odgovore na 'misterij' dvostrukog 'Self Portraita' te je svjedočanstvo o jednoj ipak bitnoj epizodi u dugovječnoj karijeri Boba Dylana

Zapisi iz čudne Dylanove 1970.

BOB DYLAN

1970 (box sa 3 CD-a)

Sony/Legacy – Menart

***

Znamenita opaska uvaženog kritičara Greila Marcusa iz lipnja 1970. koji se, nakon što je preslušao album ‘Self Portrait’, u Rolling Stoneu retorički zapitao ‘kakvo je ovo sranje?’ odavno je opće mjesto u svakom ozbiljnijem pregledu Dylanove diskografije. Nije bio jedini koji je ostao začuđen sadržajem dvostrukog albuma sa svega nekoliko autorskih brojeva i gomilom covera. Mahom opjevanih u a la country stilu kao naslijeđu prethodnog (sjajnog) ‘Nashville Skylinea’. 

Zašto je Dylan nakon antologijskih albuma u šezdesetima snimio blijed (u najmanje kontroverzan) album? U kasnijim je intervjuima sam znao kazati da je album bio poruka i fanovima i kritičarima da ne želi biti predvodnik, generacijska ikona i glazbenik opterećen imperativom radikalnih skretanja.

Nadahnuće ili predložak za glazbu brojnih epigona

Koja će – kako je kasnije kazao – ionako postati nadahnuće ili predložak za glazbu brojnih epigona i ‘svih tih silnih pijavica’. U drugoj prigodi polovinom osamdesetih kazao je pak da su snimke sa ‘Self Portraita’ nastale za vrijeme uštimavanja zvuka u studiju u Nashvilleu te da ih je odlučio objaviti kad se pročulo da ih pirati kane objaviti kao ‘bootleg’ album.

Bilo kako bilo, ‘Self Portrait’ je dobio loše ili mlake kritike no, kako to već biva, pedesetak godina kasnije optika kojom se čita dvostruki album se ipak promijenila. Posebice kad je objavljen trodijelni box kao nastavak znane ‘Bootleg Series’ naslovljen ‘1970’ sa dvadesetak ranije neobjavljenih snimaka sa studijskih sessiona na kojima su mahom nastali i ‘Self Portrait’ i ‘New Morning’. Najkraće rečeno, ‘Self Portrait’ ne spada u kategoriju velikih albuma ali, bogme, nije ni toliko loš.

Dokument iz Dylanove faze ‘odricanja’ od mesijanske uloge

‘Self Portrait’ – koga su kritičari umjesto ‘autoportretom’ znali nazivati ‘autoparodijom’ – valja shvatiti kao konceptualni projekt autora koji je svima koji ga prate i od njega traže razlog za svoj nekonformistički ili intelektualni habit glasno poručio – ‘jebite se!‘. I mada je Dylan utekao u ‘banalnost’ folk, pop i country klasika (neki bi rekli ionako već otrcanih od silne uporabe) te ne baš ambicioznih live snimaka sa Isle Of Wight festivala dao je ipak odlične ‘Copper Kettle’ (cover skladbe Alfreda Franka Beddoea), autorski instrumental ‘Wigwam’ s vokalom bez teksta, puhačima i ‘bendovskim’ timbrom, ‘Living The Blues’, tradicional ‘Belle Isle’, ‘Let It Be Me’ te solidnu ‘The Mighty Quinn (Quinn The Escimo)’… Ako se izvedbe ‘The Boxera’ Simona & Garfunkela ili ‘Blue Moon’ i neće upisati među uspješno posvojene covere, i one su vrijedne kao dokument iz jedne Dylanove faze ‘odricanja’ od mesijanske uloge. Uz traženje nekog svog ‘trećeg puta’ u obiteljskom okruženju daleko i od ‘nacije Woodstocka’ i intelektualnih newyorških kružoka koji su ga tako rado posvajali.

‘New Morning’ koji je objavljen svega četiri mjeseca nakon ‘Self Portraita’ prošao je daleko bolje kod kritike i publike. Štoviše, bio je ocijenjen kao Dylanov povratak u formu i logičan nastavak albuma ‘John Wesley Harding’ i ‘Nashville Skyline’ ali i kod brojnih kritičara ocijenjen i kao namjerni ‘ispravak krivih navoda’ lošeg prethodnog projekta. Što je – pokazao je to i box ‘1970’, krivo jer oba su albuma snimljena na istim sessionima u Nashvilleu. 

Zrcale ‘obiteljskog Dylana’ zadovoljnog mirnim životom ‘običnog čovjeka’

U ovih pedeset(ak) godina koliko je prošlo od izvornog objavljivanja albuma, kao uvjereni dylanofil o ‘New Morning’ sam uvijek imao veoma dobro mišljenje iako ga – kao kritičar – nisam svrstavao uz bok esencijalnim albumima iz šezdesetih i sedamdesetih. Naime, skladbe poput sjajne ljubavne uvodne ‘If Not For You’ s čudesnim laid back country-rock stilizacijama ili novog klasika ‘One More Weekend’ zrcale ‘obiteljskog Dylana’ zadovoljnog svojim mirnim životom ‘običnog čovjeka’, ‘Winterlude’ je sjajan country-walcer (koji mi se popeo visoko na osobnoj rang listi kad sam ‘otkrio’ country) a ‘Went To See The Gypsy’  (storiji o susretu s Elvisom ispričanoj na tipičan dylanovski način) rasna pripovjedačka tema (bliska Vanu Morrisonu) a ‘If Dogs Run Free’ – moj najomiljeniji broj na albumu – fascinantno posvajanje jazzy manira. Onog istog koji se našao i u ‘Winterludeu’ i ‘Sign On The Window’. 

Bob Dylan: Self Portrait album

Objavljen 51. godinu nakon ‘Self Portraita’ i ‘New Morning’ box ‘1970’ očekivani je projekt iscijeđen iz trezora u kojem su silne snimke objavljene u ‘Bootleg’ seriji Sony/Legacy.  Naime, trodijelni box je donio snimke sa sessiona s Georgeom Harrisonom iz svibnja 1970. te brojne druge snimke, demo verzije i neobjavljene brojeve zabilježene u studiju tijekom snimanja dvaju albuma. 

Kako to već biva kod ovakvih izdanja (a Dylan se tim sessionima s kolekcijom skica za kasnije brojeve već pozabavio objavivši s etiketom ‘Bootleg’ serije ‘Another Self Portrait’) razne verzije istih skladbi provlače se kroz sva tri disca no svaki dylanofil će ipak i tu pronaći nove favorite. Poput, recimo, ritmički potpuno različitih verzija ‘Went To See The Gypsy’ (s uvodom usne harmonike u jednoj te naglašenim orguljama u drugoj), čak sedam različitih zanimljivih inačica ‘Sign On The Window’, ‘If Not For You’ (u pet verzija), ‘Alberte’ ili dojmljivog kotrljajućeg bluesa ‘One More Weekend’…
Posebno je zanimljiva ‘It Ain’t Me Baby’ sa sessiona s Harrisonom koja se protegnula na četiri minute uz usnu harmoniku u podužem uvodu i Georgeov ‘drugi glas’ u refrenu. Spomenuti session s Harrisonom je zacijelo najznačajniji prinos boxu (iako tu Georgea nema mnogo osim u solu u rokabiličnoj ‘Mama You’ve Been On My Mind’ sličnoj beatlesovskoj ‘Country Pie’),jer su se snimke dugo godina držale izgubljenima. 

Isprobavao zvuk svirajući skladbe različitih žanrovskih profila

Dylan je na box uvrstio i – samo on zna zašto – ponovno snimljene standarde svoje pjesmarice poput ‘Just Like Tom Thumb’s Blues’, ‘Threw It All Away’ i ‘Song To Woody’ te  covere poput minijatura ‘Universal Soldier’ (znane po izvorniku Buffy Saint-Marie i Donovana), ‘I Can’t Help But Wonder Where I’m Bound’ Toma Paxtona ‘Thirsty Boots’ kao podsjetnik na stare protestne folk dane te veoma dobro pročitanu ‘Thirsty Boots’ Erica Andersona. Zanimljiviji su naravno kao diskografski raritet baš kao i neobične verzije ‘tuđica’ poput ‘neurednih’ skica ‘Yesterday’, ‘All I Have To Do Is Dream’, ‘Ghost Riders On The Sky’… One su pak i najbolji dokaz točnosti Dylanovih navoda da je band u studiju tijekom sessiona koji su na kraju dali ‘Self Portrait’ i ‘New Morning’ isprobavao zvuk svirajući skladbe različitih žanrovskih profila. 

Mada box ‘1970’ spada u kategoriju obavezne glazbe samo za okorjele dylanofile, on ipak daje dodatne odgovore na ‘misterij’ dvostrukog ‘Self Portraita’ te je svjedočanstvo o jednoj ipak bitnoj epizodi u dugovječnoj karijeri Boba Dylana.  

Pročitajte još...

‘Slučaj’ Bob Dylan: Ulaganja u autorska prava bolja nego ulaganja u zlato ili naftu!

Iako uvjeti sporazuma nisu objavljeni, opseg i popularnost 79-godišnjaka daju naslutiti kako se radi o najunosnijoj prodaji autorskih prava ikad, a New York Times izvještava kako je 'posao' vrijedan više od 300 milijuna dolara

Glazbenici koji uz glazbena priznanja na policama imaju i kipiće Oscara

Zahvaljujući glazbenom doprinosu nominirani i na korak do kipića bili su Sting, Neil Young, U2, Bon Jovi te mnogi drugi, no ovoga puta pažnju smo usmjerili na glazbene zvijezde koje su pobijedile u nominiranim kategorijama

Hitovi usprkos: Ovo je 15 fenomenalnih pjesama koje nemaju refren!

Pjesme se uglavnom pamte po zaraznim stihovima ili melodijama iz refrena. Ili? Što s onima koje uopće nemaju refren? Ovo je 15 najboljih primjera koji će vas iznenaditi kad shvatite da zapravo nemaju klasičan refren, a - hitovi su!

40 godina od ubojstva Johna Lennona – junaka radničke klase

U godini u kojoj se obilježila 80. godišnjica rođenja Johna Lennona (9. listopada) i 40 godina od njegova ubojstva (8. prosinca) bilo bi pravo čudo da se u predbožičnoj sezoni na tržištu nisu ponovo pojavila sva digitalno remasterirana i primjereno ušminkana reizdanja albuma, prije 10 godina plasirana kompilacija 'Power To The People' i – dakako jednako star luksuzni box-set

Povezano

Pop Gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: David Bowie, Čudesni Ziggy Stardust & The Spiders From Mars

Netko je zgodno kazao da je baš 'Ziggyjem Stardustom' Bowie nadahnuo više glazbenih karijera nego li itko u povijesti popularne glazbe osim možda Velvet Underground svojim prvijencem i Beatlesa nakon invazije na Ameriku. I nije bio u krivu

Parangall/ Riječki novi val – antologija: Totalno drugačiji od drugih

'Riječki novi val – antologija' dodatkom demo i koncertnih snimaka upitne audiofilske vrijednosti no golemog dokumentarnog značaja uz sjajne tekstove čak i notorne neznalice uvodi u osebujnost najpankerskije hrvatske scene. Jer, kako to veli Velid Đekić, riječ je o pravoj 'vremenskoj kapsuli'

Parangall / Modest mouse, The Golden Cascet – Skromni, no obilati miševi

Modest Mouse su albumom 'The Golden Casket' možda zatvorili (stilski/žanrovski) krug, no njegov slatko-opori sadržaj i izvrsna zvučna slika su mnogo više od metaforičkog čiščenja glazbene špajze: zalog za izglednu budućnost u kojoj se staro i novo savršeno prožimaju

Pop Gallaksija: David Bowie – Pola stoljeća albuma ‘The Man who Sold The World’ i ‘Hunky Dory’

Dva albuma s početka sedamdesetih 'The Man Who Sold The World' te 'Hunky Dory' započela su veličanstveni niz remek djela koja su obilježila dekadu glazbe Davida Bowieja

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime