Ako postoji prog-rock band iz sedamdesetih koji je bio utjelovljenje punkerske sintagme o “rock dinosaurima” čije je vrijeme prošlo, tada su to zacijelo Emerson, Lake & Palmer. Tone opreme i mega koncerti koji su okupljali stotine tisuća posjetitelja, pretenciozno (ali i virtuozno) muziciranje te elementi klasične glazbe koji su bili utkani u opus benda, trojku iz EL&P su doista činili ultimativnim zvijezdama prog-rock ere.
Tipičan prog-rock projekt
Super-grupa je rođena nakon što je klavijaturist Keith Emerson napustio Nice a basist/pjevač Greg Lake King Crimson. Iako im je želja bila da bubnjeve svira Mitch Mitchell iz netom rasformiranih Jimi Hendrix’s Experience, kao treći član pridružio im se Carl Palmer napustivši Atomic Rooster.
Ubrzo nakon prvog koncerta u Plymouthu u kolovozu 1970. te zapaženog nastupa na Isle Of Wight festivalu na kojima su oduševili publiku virtuoznošću muziciranja, ulaze u studio te u studenome na etiketi Island Recordsa objavljuju nastupni album “Emerson Lake & Palmer”.
Album je to na kojem su se našle već koncertno potvrđene studijske verzije “The Barbarian” i “Take A Pebble”, “Knife-Edge”, Palmerova solo ekshibicija u “Tanku” i trodijelna “The Tree Fates” – bio je tipičan prog-rock projekt mekih srastanja klasične glazbe, improvizacija nadahnutim jazzom i rocka. Uz – za ELP tako tipične – promjene ritma, tonaliteta, atmosfere….
Uostalom već uvodna skladba na A strani, mračni instrumental “The Barbarian” s atmosferom Black Sabbatha te razigranim klavirskim dijelom bila je rokerska varijacija na klavirski “Allegro Barbaro” Béle Bartóka. Dvanaestominutna “Take A Pebble”, kao svojevrsni nastavak Lakeovog rukopisa iz King Crimsona, imala je Emersonove jazz klavijature, “neo-klasičnu” dionicu te Lakeovu folk gitaru, a “Knife-Edge” – građena na prvom stavku Sinfoniette Leoša Janáčeka i Bachovoj Francuskoj suiti br.1 u D molu – bezbolan spoj klasike i rocka.
‘Lucky Man’ – najveći hit s albuma
Ovog potonjeg s Lakeovim upečatljivim vokalom i uvodnom bas dionicom na koju se lijepio Emersonov hammond te razigrani Palmerov bubanj. Trodijelna “Three Fates” na B strani kreće kao pompozna tema (što je forma koju su ELP usavršili) s klavirskim pasažima nadahnutim jazzom i klasikom, lirskim dionicama te latino-sazvučjima (koje je Emerson “ispekao” s Niceom na temama poput “Americe”) i rock brzacima.
Oni su obilježili i Palmerovu temu “Tank” s podugačkim bubnjarskim solom i Emersonovim Moog Synthesiserom. Potonji je upečatljivim Emersonovim solom (jednim od prvih s uporabom Mooga!) obilježio i Lakeovu laganicu “Lucky Man” – najveći hit s albuma.
Nakon prve europske turneje početkom 1971. ulaze u studio radeći na novom albumu pa u svega šest dana – unatoč razmiricama Emersona i Lakea – snimaju “Tarkus”. Album je objavljen u lipnju 1972. Cijelu A stranu je zauzeo naslovni broj podijeljen u sedam “stavaka” podržavajući glavnu temu albuma: obrnutu evoluciju.
Tema “Tarkus” je bila svojevrsni kompromis između Lakeovog “mekšeg” pristupa s prozračnim lirskim melodijama te želje Emersona i Palmera da odu još dalje sa istraživanjem slojevitih i ritmički “razlomljenih” tekstura, neočekivanih promjena i brzaca nastalih Emersonovim razradama temeljnih Palmerovih ritmičkih ekshibicija.
‘Tarkus’ – uz prvijenac – najbolji komad u diskografiji ELP-a
Pojedine dionice “Tarkusa” – one s Lakeovim vokalom – su iskoraci i prema čvrstom rocku s unisonim svirkama klavineta, hammonda i Mooga s Lakeovim basom i umecima električne gitare na tragu Davida Gilmoura uz mahnito Palmerovo bubnjanje. Po osobnom sudu “Tarkus” je – uz prvijenac – najbolji komad u diskografiji ELP-a.
Druga strana albuma donosi niz kraćih brojeva nepovezanih s glavnom temom albuma. “Jeremy Bender” s varijetetskim klavirom netipičan je komad bliži vodviljskim Kinksima nego prog-rockerima, “Bitches Chrystal” žestoki “rocker” s jazzy klavirskim solom, a na sličnom je tragu i “Infinite Space”. “A Time And Place” bi mogao biti i neki žestoki broj King Crimsona kojima se pridružio Emerson s hammondom a zaključna “Are You Ready Eddy?” – posvećena tehničaru zvuka Eddyju Offordu – rock and roll kakav je s Beatlesima odrađivao Paul McCartney.
3. mjesto britanske rang liste
“Tarkus” je ELP uspentrao na prvo mjesto britanske rang liste albuma i na američki Top Ten pa nakon prve američke turneje u studenom 1971. objavljuju koncertni “Pictures At An Exhibition”. Riječ je o obadi djela Modesta Musorskog “Slike s izložbe” koje su ELP izvodili još od prvog nastupa odnosno o snimkama koncerta održanog 26. ožujka 1970. u Newcasteleu. Album je čekao u arhivi da se ne bi ELP prije izlaska “Tarkusa” držalo “samo” logičnim nastavkom Nicea koji je ime napravio obradama klasika.
Ipak, kad je objavljen, i ovaj je album bio uspješan popevši se do 3. mjesta britanske rang liste i na 10. poziciju na američkom “Billboardu”. Izvornim temama Musorskog ELP su dodali svoje autorske dodatke nadahnute izvornikom poput “Blues Variations” koja se naslonila na “Old Castle/Stari dvorac” ili “The Curse Of Baba Yaga” kao razrada teme Musorskoga “The Hut Of Baba Yaga / Koliba Baba Jage”.
Treći studijski album “Trilogy” sniman je početkom godine nakon turneja koje su promovirale dva prethodna albuma a objavljen 6. srpnja 1972. I on je nastao u produkciji Grega Lakea i s tehničarem Eddyjem Offordom te – kao pouzdani dokaz goleme popularnosti ELP-a – prošao veoma dobro na rang listama.
Otvorila ga je, već po običaju, trodijelna suita “The Endless Enigma” koja je – na radost prog-rock fanova – bila još kompleksnija od ranijih tema te – zbog svojih slojevitih i zahtjevnih aranžmana – rađena uz mnogo dosnimavanja. “Trilogy” je tipičan album ELP-a iz zrele faze, no dio kritike mu je zamjerao gubitak negdašnjeg energetskog naboja (posebice s “Tarkusa”) u korist savršeno polirane produkcije.
Najveći hit s albuma ponovo je bila Lakeova “akustičarska” balada “From The Beginning” s akustičnom (i električnom) gitarom, gugutavim basom, diskretnim udaraljkama i sintesajzerskim Emersonovim solom na kraju broja. Trominutni “Sheriff” kojeg otvaraju Palmerovi bubnjevi razigrana je tema s dominantnim hammondom i zaključnim manijakalnim klavirskim solom u maniri rasnog honky tonka. Skladba je bila svojevrsni uvod u country temu “Hoedown”; adaptaciju broja iz baleta Aarona Copelanda “Rodeo”.
B stranu ploče je otvorila naslovna “Trilogy” s nježnim klavirskim uvodnim dijelom i Lakeovim vokalom prije ubrzanja uz sintesajzerski solo iznad repetitivnog riffa te dionica različitih ritmova. “Living Sin” je opet bio žestoki “rocker” s iznimnim Palmerovim bubnjanjem, a “Abaddon’s Bolero” slojevita tema u formi bolera s ponavljajućom melodijom u bezbrojnim modulacijama.
Koncertna promocija čak i u Japanu
Koncertna promocija albuma bila je više nego uspješna, a osim američke i europske publike ELP su sad vidjeli i Japanci pa ohrabreni odličnim prođama svih albuma te sve većom publikom osnivaju vlastitu etiketu Manticore Records. Prvijenac na vlastitoj etiketi bio je album “Brain Salad Surgery” objavljen 19. studenoga 1973. Ideja vodilja bila je snimiti album koji bi križanjem elemenata klasične glazbe i rocka bio lišen pretencioznih aranžmana i kompleksnih brojeva prethodnika odnosno materijal koji se može izvesti u živo.
Pokazao je to već uvodni “Jerusalem” kao tipična engleska melodiozna i himnička glazbena tema Williama Blakea na kojoj je u zanimljivoj obradi Emerson prvi put predstavio Moog Apollo – prvi polifoni sintesajzer. Unatoč svim opravdanim očekivanjima skladba objavljena kao himnički (patriotski)singl nije došla do otočke rang liste već je, štoviše, zabranjena na radiju. Kao ogledni komad rock-klasike ili sympho/prog rocka ELP-a stigla je “Toccata”; adaptacija prvog stavka prvog klavirskog koncerta Alberta Ginnastere s dramatičnim Palmerovim bubnjanjem, upečatljivim timpanima i tomovima te Emersonovim hammondom i sintesajzerom.
“Still…You Turn Me On” nova je Lakeova romantična balada na tragu Genesisa a “Benny The Bouncer” neočekivana vodviljska zezalica na tragu Who i “Tommyja” u skladbi s ujakom Erniem. Uvodnu stranu albuma završava prvi dio prvog stavka epske suite “Karn Evil 9”, ključne teme albuma te, uz temu “Tarkus” zacijelo najupečatljivijeg broja klasične (najbolje) faze ELP-a. Drugi dio prvog “stavka” na početku B strane ima znane stihove “welcome back my friends to the show that never ends” s Lakeom u ulazi najavljivača koji poziva publiku na predstavu. Uvodni tekst skladbe je dao i ime trostrukom live albumu iz 1974. godine.
Iskorak je prema jazzu i improvizacijama
Dok je prvi dvodijelni dio “Karn Evil 9” bio do srži prog-rock broj drugi “stavak” s brzoprstim klavirskim solom Emersona iskorak je prema jazzu i improvizacijama s razmjenom brzih i lirskih pasaža. Zaključni dio teme otvara marševsko-ratnička dionica kao svojevrsni nastavak “Jeruzalema” govoreći o ratu ljudi i robota dok je završnica “optimistična” slaveći pobjedu. Koga? Odgovor su ELP prepustili nama.
Velika američka turneja 1973. i 1974. na kojoj su punili stadione (pa ih je u kalifornijskom Ontariu gledalo više od 250 tisuća posjetitelja) bila je kombinacija scenske ekstravagance s rotirajućom platformom bubnja, Emersonovim gotovo cirkuskim akrobacijama, korištenjem 40 tona teške koncertne opreme te, s druge strane, virtuoznog muziciranja. Rezultat turneje bio je i trostruki koncertni album “Welcome Back My Friends To The Show That Never Ends – Ladies And Gentlemen” objavljen u kolovozu 1974.
Kao svojevrsni kompromis između želje za objavljivanjem solo albuma i svijesti da zajednički album ima daleko veći doseg i komercijalni potencijal, nakon trogodišnje pauze 17. ožujka 1977. objavljuju dvostruki studijski “Works vol 1”. Svaki od članova imao je svoju stranu vinila dok je jedna pripala zajedničkom muziciranju. Bio je to zapravo najkompleksniji projekt kojeg su snimili jer je, primjerice, Emerson na svojoj strani imao “Piano Concert No 1” snimljen s Londonskom filharmonijom.
Greg Lake je pak donio svoje tipične lirske balade (među kojima je bio i singl “C’est La Vie”) a Carl Palmer novu verziju “Tanka” s nastupnog albuma, “rocker” “L.A. Nights” na kojem mu se pridružio gitarist Eaglesa Joe Walsh te dvije obrade klasika. Zajednička 4. strana vinila bila je najbolja s moćnom prog-rock himnom odnosno rearanžiranom “Fanfare For The Comon Man” Aarona Coplanda te trinaestominutnom “Pirates”.
Nastavak “Works vol. 2” stigao je u studenom iste godine kao svojevrsni antipod pompoznosti prethodnog projekta. Naime, ovog puta na samo jednom vinilu odabrane su jednostavnije teme zaostale sa sessiona za “Brain Salad Surgery” te rearanžirani stariji brojevi poput “Maple Leaf Rag”, “Honky Tonk Train Blues” i “Show Me the Way to Go Home”.
Album je prošao mnogo slabije od prethodnih izdanja, no razlog tome je svakako i promjena ukusa najšire shvaćene rokerske publike koja je umjesto prog-rocku s elementima jazza sve više pažnje posvećivala novim daleko nepretencioznijim glazbenim žanrovima.
Emerson Lake & Palmer su desetljeće zaključili s “Love Beach”, još jednim blijedim albumom objavljenim u studenome 1978. godine, pa se godinu kasnije najavom Palmera o odlasku, razilaze.