Natpis ‘closed’ na B setu Gretsch bubnjeva Charliea Watsa koji je osvanuo na Facebook profilu Keitha Richardsa više je nego li znakovit. Jer, odlaskom Charliea zatvorena je priča Rolling Stonesa; najdugovječnijeg rock banda koji je – bez mnogo pretjeravanja – bio i ostao istoznačnica za bluesom i rhythm and bluesom nadahnut rock and roll. Čak i nadahnuti crtač stripova i grafički dizajner.
Želje Ronniea, Keitha i Micka da im se Charlie priključi u drugom dijelu američke jesenje turneje nažalost se nisu ostvarile jer najveći gospodin rocka preminuo je 24. kolovoza u londonskoj bolnici u osamdesetoj godini.
View this post on Instagram
Charlie je bio ključni član fabulozne ritam sekcije
Uz Jaggera i Richardsa utemeljitelj Stonesa koji je na bubnjarskom stolcu proveo gotovo šezdeset godina bio je – kao i George u Beatlesima – ‘the quiet man’. Uz „odbjeglog“ Billa Wymana – još jednog tihog glazbenika iz sjene – Charlie je bio ključni član fabulozne ritam sekcije; filigranski bubnjar s iskustvom jazza (veliki fan ostavštine Charliea Parkera kojem je posvetio i albume i knjigu stripova) koji je znao čekićati kad je to trebalo – obično nakon Keithovih znamenitih riffova koji su udarali pečat broju – i biti jedinstveni stilist među najvećim bubnjarima rocka.
‘In memoriam’ za Wattsa zapravo je i svojevrsna čitulja za Rolling Stonese; za band koji je barem u šezdesetima i sedamdesetima bio čvrsta metafora rock and rolla. Jer, kako je to svojedobno zapisao Robert Christgau, Rolling Stones su na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih bili naprosto neizbježna „referentna točka” rocka te simbol tadašnje bujajuće pop kulture.
“Doseg Beatlesa bio je preširok – voljeli su ih i roditelji. Dylanov je pak bio preuzak – kao proizvod američkih bohemskih krugova, bio je suzdržan prema masovnoj kulturi i ostao izvan njezina dosega od polovice šezdesetih do samog konca desetljeća. The Who i Grateful Dead pojavili su se prekasno da bi se nametnuli kao pop kulturni mit”, tvrdio je s pravom Christgau.
Tajna alkemijska formula
Stonesi su doista imali ‘sve’: aureolu buntovnih odmetnika od konvencija ‘kulture odraslih’, gard nastavljača tradicije Chucka Berryja i Muddyja Watersa, vjerodajnice prvoboraca i uvjerljivost rock inovatora.
Prvi puta sam ih gledao u živo prije četrdesetak godina za oba njihovog zagrebačkog ukazanja, a onda još mnogo, mnogo puta. No i njihov davnašnji koncert kojim su promovirali novog gitaristu Rona Wooda – koji je izgledao kao „pljunuti” Ivica Šurjak – te album „Black & Blue“, kao i onaj na posljednjoj turneji, imao je – za ne povjerovati – isti energetski naboj. Štoviše, kao da postoji neka tajna alkemijska formula koju aktiviraju riffovi „Satisfactiona“, „Brown Sugar“, „Street Fighting Mana“, „Jumpin’ Jack Flasha“… a po kojoj se onda odvija zapanjujuća preobrazba sedamdesetogodišnjaka u prpošne mladce.
U toj „čarobnjačkoj” ili čak „spiritualnoj” sferi u kojoj je kao pouzdani „metronom“ iz pozadine čuvajući leđa Keithu bio Charlie, valja zacijelo potražiti i odgovor na pitanje zašto se baš svi aktivni ili koncertno povampireni vršnjaci Stonesa obraćaju najčešće samo „nostalgičnoj” publici zarobljenoj u idealiziranoj boljoj prošlosti, a Jagger & društvo uspijevaju prodati kao up-to-date atrakcija.
Prvi album s originalnim materijalima bio je prvo neprijeporno remek djelo
Kao i u slučaju Beatlesa, prvih nekoliko studijskih albuma Rolling Stonesa sročeni su prvenstveno kao zbirke singlova. A onda je krenuo čudesni niz. „Aftermath“ (koji se izvorno trebao zvati „Could You Walk On The Water?“) objavljen je 15. travnja 1966. u Velikoj Britaniji a u lipnju – kao već šesti album Stonesa – i u Americi.
Dakako, po običaju, sa drugačijim sadržajem jer je četiri izvorna broja „zamijenio“ hit „Paint It Black“. „Aftermath“ kao prvi album s originalnim materijalima bio je prvo neprijeporno remek djelo. Važan za povijest banda bio je ‘Between The Buttons’ objavljen 20. siječnja 1967. kao eksperimentalan album ali i projekt na kojem je Brian Jones – nekoć glavni kreator gitarskog zvuka – mahom (osim u „Let’s Spend The Night Together“ i „Please Go Home“) napustio gitaru. Na albumu je naime svirao marimbu, orgulje, vibrafon, trubu, trombon, kazoo… očito sve više zaokupljen „soundom“ pa je gotovo sve gitarske dionice – i solo i ritam gitare – odsvirao Keith Richards.
Godinu dana nakon ne baš uspjelog psihodeličnog eksperimenta „Their Satanic Majestic Request“, u prosincu 1968. najavljen sjajnim singlom „Jumping Jack Flash“ (po volji i na oduševljenje svih kojima nije psihodelični projekt) izlazi novo remek djelo: „Beggars Banquet“. Na albumu – kojeg je kritika nazvala posvetom svim izgnanicima i društvenim otpadnicima te pravim soundtrackom ulične rebelije – našla su se i dva nova klasika: neizbježni koncertni standardi „Sympathy For The Devil“ te „Street Fighting Man“. Cijeli je album, premda lišen pretencioznih konceptualnih okvira, bio tematski zaokružen projekt s gnjevnim tekstovima i eksplozivnom glazbom.
Turbulentno razdoblje za band
Slijedilo je još jedno remek djelo „Let It Bleed“ objavljen 5. prosinca. Bilo je to turbulentno razdoblje za band zbog golemih problema Briana Jonesa s narkoticima, njegove nepouzdanosti, čestog odsustva iz studija te nezadovoljstva smjerom kojim su Jagger i Richards vodili Stonese. Jonesovo odsustvo iz studija ali i nezainteresiranost ili nemogućnost da se kao multiinstrumentalist i gitarist čije su međuigre s Keithom bile zaštitni znak banda ozbiljno uključi u projekt dovele su do njegova izbacivanja iz grupe.
Na albumu su se stoga našle samo dvije skladbe na kojima je svirao i to, znakovito je : citru na „You Got the Silver” i udaraljke na „Midnight Rambleru“.
Novi gitarski partner Richardsu koji je manje-više odsvirao sve gitare bio je Mick Taylor – sjajan blues gitarist izašao iz škole Mayallovih Bluesbreakersa. Taylor je, osim nekih kasnijih nasnimavanja u završnoj fazi nastanka albuma, svirao u „Country Honku“ i „Live With Me“ te postao stalni član banda. Stonesi su se kao i na prethodnom „Beggars Banquetu“ i novim materijalom vratili korijenima: rhythm and bluesu i bluesu u žestokoj verziji, uvjetno rečeno, hard rock fuzije te otvorili možda i najznačajnije razdoblje u svojoj karijeri. Jer, za njim su slijedili i fascinantni „Get Yer Ya-Yas Out“ (1970.), „Sticky Fingers“ (1970.) i „Exile On The Main Street“ (1972.).
Istina i u kasnijim dekadama Stonesi su snimali veoma dobre albume (poput odličnog „Some Girls“ iz 1978. te godinu kasnijeg „Tatoo You“ a u dvijetisućitima „A Bigger Bang“ te hommage korijenima i bluesu „Blue And Lonesome“ ) no niz začet „Beggars Banquetom“ a zaključen „Exileom…“ ostaje jedna od najboljih diskografskih etapa u povijesti rocka.
View this post on Instagram
Prepoznatljiv Charliev trag u Stonesima – iako ga je srce trajno vuklo prema jazzu
Charlie je na svima njima ostavio prepoznatljiv trag iako ga je srce trajno vuklo prema jazzu. Koncem sedamdesetih sa starim suradnikom Stonesa Ianom Stewartom i legendom britanskog bluesa Alexisom Kornerom svirao je s brojnim mladim britanskim jazz i rhythm and blues glazbenicima u roots bandu Rocket 88 a u slijedećoj dekadi bio i predvodnik u super-star big bandu s gotovo trideset članova u društvu s tako velikim facama jazza (i fusiona) poput Jacka Brucea, EvanaParker i Courtney Pinea.
Predvodeći pak vlastiti jazz kvintet „specijalizirao“ se za repertoar Charliea Parkera a u devedesetima s kvintetom snimio albume posvete američkim evergreenovima „Warm And Tender“ te „Long Ago and Far Away“. Preskakanje ograda od jazza do rocka dovelo ga je i do suradnje s Jimom Keltnerom i zajedničkog albuma „Charlie Watts/Jim Keltner Project“.
I u novom mileniju Charlie je za pauza Stonesa nakon globalnih turneja nastupao i snimao jazz albume a 2009. nastupao s ABC&D of Boogie Woogie.
Kao svojevrsni testament Charliea Wattsa ostat će cijela diskografija Stonesa ali i njegova snimljena svirka za novi studijski album Stonesa najavljen za iduću godinu.