POP COOLTURA: 100 najboljih

Svako toliko, otprilike svakih nekoliko mjeseci ili godina u globalnom medijskom pop kulturnom svijetu dogodi se ista stvar. Receptorno svjesni i kvalitetni urednik u redakciji svog magazina digne ruku i kaže na redakcijskom sastanku ”ajmo napraviti listu najboljih…’. Novinari mahnu repom. Čitatelji ili gledatelji isto. Ljudi vole koračati i pentrati se ljestvicama. Pronaći svoje favorite. I razljutiti se na eventualni nedostatak istih. Pa se javljati redakcijama kako nemaju pojma. I kako su morali uvrstiti ovaj onaj ovog onog. Ako je do weba, svaki klik se broji. 

 

Tako nastaju liste 100 najboljih: albuma, filmova, pjesama, gitarista, glumica, bendova, redatelja, knjiga, serija, rap albuma, pop singlova…i odnosni ritual ne bude tek urednička tradicija, već gotovo tradicionalna pop kulturna liturgija. Nedavno ju je ponovno odradio Pitchfork, objavivši listu 100 najboljih rap albuma svih vremena. I, kao i svaki put, zapalio društvene mreže, pokrenuo lavine komentara, svađa i memova, dok je istovremeno privukao milijune klikova. Jer Mobb Deep je na tronu. Nije Kendrick Lamar. U 20. stoljeću bili bi Beastie Boys, Public Enemy ili Eminem. Redakcija si je uzela prava trgovati kriterijima. Opisali su svoje razloge i racionalizacije zašto. Čitateljima i pratiteljima na volej i provokaciju. No, ako se na trenutak odmaknemo od emo naboja fanova i same potrebe da ‘naš’ omiljeni izvođač ili album bude visoko rangiran, ostaje pitanje koliko su nam takve liste uopće relevantne i referentne?

 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Pitchfork (@pitchfork)

U teoriji, one bi trebale biti svojevrsni kanonski popis, vodič kroz najbolje što je određeni žanr ili medij ponudio. U praksi, međutim, većina takvih popisa više otkriva identitet redakcije nego stvarnu objektivnu vrijednost uvrštenih djela. I to nije nužno loše, ali treba jasno reći kako Pitchforkova lista 100 najboljih rap albuma svih vremena nije ultimativna ni finalna istina o rapu, nego Pitchforkov pogled na rap na bazi redakcije zatečene AD 2025, listopad. Problem počinje s pitanjem kriterija.

Što uopće znači ‘najbolji’?

Je li to onaj koji je bio najutjecajniji? Onaj koji je najbolje produciran? Ili onaj koji je promijenio kulturu? Ako gledamo originalnost, onda bi pioniri poput Grandmaster Flasha, Run-D.M.C.-a ili N.W.A. morali stajati vrlo visoko. Ako gledamo komercijalnost, onda Eminem, Kendrick pa i nepogubljeni Kanye West zauzimaju tron. Ako se vodi računa o kritičkom priznanju i inovaciji zvuka, tu su Kendrick Lamar, Outkast i A Tribe Called Quest. No ako se mjeri utjecaj na generacije, Jay-Z i Tupac su neizostavni. I tako redovima i nizovima. A nastavlja se kad redakcije kriterije ne artikuliraju, ili ih nedovoljno artikuliraju, pa lista postane zbir osobnih dojmova uredništva i odražava generacijski ukus, a ne univerzalnu istinu. Pitchfork, primjerice, uvijek preferira alternativniji, estetski ‘artsy’ rap (Tyler The Creator, Madvillain, Run The Jewels, Clipse, Pusha T), dok mainstream zvijezde tretira kao komercijalne nužnosti. Drugim riječima, njihova lista nije karta stvarnosti, nego izraz uredničkog svjetonazora.

I sami smo ponekad, primjerice uređujući balkansko, regionalno izdanje The Rolling Stone magazina radili takve specijale pa bi izlistali 100 najboljih albuma svih vremena ovih prostora. Kad je svijest o pop kulturi jasna, zapravo nema puno praznog prostora. Lako se dođe do zajedničkih jezika i kompilacije refleksije unisonog redakcijskog stava, makar na kraju prisezali brojkama i statističkim metodama srednjih mjera

Pop kultura traži argumente, ne dojmove

Često se kaže da se o ukusima ne raspravlja. No upravo u pop kulturi mora se raspravljati i više puta isticano, vrijeme je za korektiv narativa prošlog stoljeća. Ali upućenošću i argumentima, ne s dojmovima i simpatijama/antipatijama, kao što to većina uhvaćenih u zamku nedostatka kriterija čine. Rasprava o glazbi, filmu ili književnosti nije besmislena ako je temeljena na razumijevanju konteksta, produkcije, izvedbe, povijesnog značaja.

Jedno je reći ‘meni se to sviđa’, a drugo ‘ovo je važno jer je promijenilo način na koji žanr funkcionira‘. Na tom tragu, liste ‘100 najboljih’ mogu imati smisla ako služe kao početak razgovora, a ne kao njegova završna točka. Ako inspiriraju istraživanje, a ne zatvaraju diskusiju. Ako potiču dijalog između generacija, a ne cementiraju hijerarhije.

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Pitchfork (@pitchfork)

Povijest pop kulture pokazuje da je kanon uvijek bio stvar konsenzusa, ne istine. Ono što danas smatramo klasičnim često je rezultat upravo takvih lista, ponavljanih i potvrđivanih kroz medije i institucije. Pitchforkova lista danas oblikuje percepciju generacije TikToka o tome što znači ‘najbolji rap album‘. Isto kao što je nekoć Rolling Stone oblikovao shvaćanje rocka, ili Sight & Sound filmskih klasika. U doba algoritama i viralnih trendova, kanon više ne dolazi odozgo iz redakcija magazina i medijskih gnijezda. Dapače, čini se da se perspektiva sve više mijenja i da se gradi odozdo, kroz dijeljenja, remikseve, memeove i fan kulturu usera samih. Zato današnje liste i listanja ‘100 najboljih’ više nije definicija, nego pozivnica da svatko napravi vlastitu listu, argumentira je i unese nešto novo u raspravu.

U konačnici, smisao pop kulture nije jednoglasno odlučivanje što je najbolje, nego zajedničko učenje raspravljati o tome što nas i kako pokreće, oblikuje i definira i zato svaka nova lista ‘100 najboljih’, koliko god subjektivna bila u pokušajima objektiviziranja, nije nepotrebna. Naprotiv. Podsjetnik je da još uvijek marimo za umjetnost i da o ukusima itekako vrijedi i mora se raspravljati.

Naslovna fotografija: Pexels