Povodom desete obljetnice smrti Davida Bowiea (10. siječnja 2016.), legitimno se zapitati zašto umjetnik koji je preoblikovao granice glazbe, filma, mode i društva, nije dio obveznog školskog kurikuluma RH, mimo ako usputnih privatnih inicijativa ponekog osvještenog profe ili profesorice glazbenog, etike ili hrvatskog?
U osnovnim i srednjim školama, ali i u drugim edukacijskim institucijama, djeca i mladi uče o Mozartu, Beethovenu, Bachu, Schubertu, Wagneru, Tchaikovskom i drugim klasičnim skladateljima kao o temeljima glazbene povijesti i to je potpuno opravdano, korisno i razumljivo obzirom da su geniji definirali eru klasične glazbe, utjecali na generacije i postavili standarde harmonije, forme i izraza. Ali prije xyz stoljeća. Vrijeme leti. Osobito internetizacijom. Ono što je nekad bilo stotinu godina, danas stane u deset. Sutra i manje.
Pa zašto se isti kriteriji kvalitativnih obrazaca vrednovanja doprinosa stožernih umjetnika globalne i regionalne pop kulture prošlog i tekućeg stoljeća ne valoriziraju brže i ne primjenjuju na Davida Bowiea, čiji je rad u pop kulturi 20. i 21. stoljeća jednako revolucionaran, relevantan i formativan?
O njemu bismo trebali učiti u školama
Bowie nije bio samo glazbenik, već multipraktični pop kulturni katalizator koji je spojio umjetnost s društvenim promjenama, baš poput dotaknutih klasičara koji su u svoje doba bili buntovnici i inovatori. Stoga apsolutno zaslužuje mjesto u školama, uspoređujući ga i kontekstualizirajući kao amblem pripadajućih vremena zajedno s klasičnim skladateljima i suvremenim pop ikonama poput Beatlesa, Rolling Stonesa, Elvisa Presleya, Oasis, Eminema, Kendricka Lamara, Madonne, RCHP-a, REM-a, Nicka Cavea, Nirvane, U2-a, Coldplaya, RATM, Beastie Boysa, Radioheada, Billie Eilish i Taylor Swift kao nositelja pop kulturnih kvaliteta i referenci našeg doba. I ne samo u kontekstu dopunskog/izbornog predmeta i udžbenika u nastanku za odnosni predmet ‘Pop Kultura’, unutar kojeg takvi likovi i grade i nude novi pogled na opću kulturu, komunikaciju i predaju znanja novim generacijama.
View this post on Instagram
Pa ako započnemo od glazbe, srži Bowieovog nasljeđa. Kao što je Mozart revolucionirao simfoniju i operu u 18. stoljeću, skladajući djela poput Eine kleine Nachtmusik koja su postavila standarde melodijske elegancije, Bowie je u 20. stoljeću preoblikovao rock i pop glazbu kroz eksperimente s žanrovima. Njegov album The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1972.) nije samo ploča/LP (kao tadašnji vodeći nosač zvuka), koliko je konceptualni maštoviti narativ o androginom vanzemaljcu koji postaje rock zvijezda, spojem glama, sci-fija i socijalnog komentara. Slično Beethovenovom pristupu u Devetoj simfoniji u kojoj uvodi vokal u instrumentalnu formu, rušeći granice i integrirajući poeziju (Schillerovu Odu radosti) u glazbu. Bowie je pred kraj karijere i života, međutim, išao korak dalje. Njegov finalni album Blackstar (2016.), objavljen samo dva dana prije smrti, predviđa smrt i egzistenciju kroz jazz, elektroniku i improvizaciju, utječući na suvremene umjetnike poput Radioheada ili Kendricka Lamara kroz sedam produženih pjesama. Ali jedinstven primjer umjetnosti u kojem jedan od stožernih autora na nimalo morbidan ili samooplakujući način inkorprira vlastitu smrt u finalno poglavlje.
Kako kontrapunkt i pop inovacija oblikuju glazbeni i kulturni identitet
Zašto se Bachov ‘Dobro temperirani/ugođeni klavir’ uči kao osnova kontrapunkta? Jer demonstrira matematičku preciznost i inovaciju u dotadašnjem pristupu skladanja. Bowieov rad, poput albuma Low (1977.) s Brianom Enom, uvodi ambijentalnu glazbu i sintezu što je jednako bitno za razumijevanje moderne produkcije, ne samo doba nastanka albuma već povod za raspravu o granicama pop forme kompozicije i strukture pop pjesama. U hrvatskim se osnovnim i srednjim školama glazbeni odgoj fokusira na klasičnu tradiciju, a Bowie bi ponudio most prema suvremenosti jer njegove pjesme poput Heroes ili Space Oddity nisu bile i ostale klasični evergreen i samo hitovi, već lekcije o identitetu, izolaciji i tehnologiji, koje rezoniraju s današnjim adolescentima okruženi digitalnim svijetom.
Bowieov utjecaj prelazi granice glazbe i ulazi u film, modu i medije, gdje je također bio pionirom multidisciplinarne umjetnosti. Glumio je u klasicima poput The Man Who Fell to Earth (1976.) Nicolasa Roega, gdje je utjelovio vanzemaljca u potrazi za identitetom ili u Labyrinthu (1986.) Jima Hensona (Muppet Show tvorac), gdje je kao Goblin King spojio fantaziju s glazbom na sličan način kako su klasični skladatelji poput Mozarta surađivali s libretistima u operama, stvarajući multimedijalna iskustva. Ali Bowie je to učinio u pop kulturi, obzirom da odnosni filmovi nisu funckionirali samo kao ekonomski projekti skupljanja para i zabava, već komentari na seksualnost, alienaciju i slavu.
Androgini vizionar koji je oblikovao modu, muziku i identitet
U svijetu mode Bowie je opet bio vizionar i ne samo gay ikona, njegov androgin stil, od Ziggyjeve crvene kose do finoće odijela Thin White Dukea, izazivao je gender norme 1970-ih utječući na dizajnere poput Jean-Paula Gaultiera ili Alexandra McQueena i njihova vizualna promišljanja. Nadalje, kao što je Bachov rad utjecao na crkvenu i dvorsku modu svog vremena kroz formalnu eleganciju, Bowie je oblikovao uličnu modu i LGBTQ+ pokret, čineći ga relevantnijim za 21. stoljeće unutar kojeg se svake godine poput žvakače gume razvija i raspravlja o fluidnosti identiteta. U medijima, Bowie je bio majstor samopromocije ali nikad na isforsiran ili neprikladan način. Koristio bi MTV i video spotove (poput Ashes to Ashes) za stvaranje vizualnih narativa predviđajući eru društvenih mreža, što je jednako revolucionarno kao Beethovenovo korištenja tiska za promociju svojih koncerata, ali u kontekstu masovne kulture svog vremena.
Zašto je Bowie jednako bitan kao i suvremene pop ikone koje korespondiraju s aktualnim vremenima? Beatlesi su, poput Mozarta, donijeli melodijsku inovaciju u Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, spojivši psihodeliju s orkestralnim elementima, ali Bowie je to proširio na osobni identitet. Rolling Stonesi su bili buntovnici poput Beethovena, sirovom energijom u Sympathy for the Devil, Bowieov Rebel Rebel ide dalje, slavi queer kulturu. Elvis Presley je spojio blues i rockabilly, rušeći rasne barijere, slično Bowieovom miješanju soul i funka u Young Americans. Oasis su revitalizirali britpop 1990-ih s himnama poput Wonderwall i Don’t Look Back In Anger, ali Bowieov utjecaj na britansku scenu je toliki da braću Gallagher uz patente Stones/Beatles/Sex Pistols korijena možemo zvati nasljednicima njegovog glam nasljeđa.
Njegov primjer može mlade naučiti kako razumjeti svijet
Eminem i Kendrick Lamar koriste rap za socijalni komentar poput Bowieovog Changes koji propituje transformaciju osobe; Eminemov bijes u Lose Yourself odjekuje Bowieovom introspekcijom u Sound and Vision, a tko dotiče Heroes. Madonna je majstorica reinvencije unutar pop pastiša 80-ih i do sredine 90-ih, baš poput Bowiea od Like a Virgin do Ray of Light mijenja persone kao što je on radio od Ziggyja do Aladdina Sanea. Taylor Swift sa svojim narativnim albumima poput Folklore koristi storytelling slično Bowieovom konceptualnom pristupu, ali s fokusom na žensko iskustvo u eri društvenih mreža. Pobrojene ikone su relevantnije za današnje generacije jer odražavaju aktualne teme: mentalno zdravlje, identitet, društvene mreže i globalizaciju, daleko više od pretprošlosti klasičara. U hrvatskim školama kurikulum često ostaje zarobljen u 19. stoljeću, uvođenje Bowiea i ovih ikona bi učinilo obrazovanje angažirajućim – djeca bi učila o glazbi kroz Spotify i TikTok, a ne samo kroz note.
View this post on Instagram
U kontekstu predmeta i udžbenika, Pop Kultura zagovaramo interdisciplinarni pristup jer kultura nije samo povijest, već živa komunikacija. U odnosnom predmetu likovi poput Bowiea se analiziraju kroz prizmu društvenih promjena, konkretno kako je Bowieov coming out kao biseksualac 1972. utjecao na LGBTQ+ prava, ili kako njegov rad predviđa AI i virtualnu realnost u 21. stoljeću čime novim generacijama pružamo alate za kritičko mišljenje. Umjesto štrebanja napamet i prepoznavanja datuma Beethovenovih simfonija, s učenicima raspravljamo kako Bowieov Life on Mars? komentira društvenu alijenaciju, uspoređujući ga s Lamarovim Alright u kontekstu Black Lives Matter. A onda se osvrnemo i na hipodrome. Jer nema žmirenja, ima konteksta i reevaluacije društvenih događaja. Takav pristup škole 21. stoljeća čini mjestima u kojima se predmet ‘Kultura’ uči kao alat za razumijevanje svijeta, a ne samo kao muzejski artefakt.
Pop kultura zaslužuje svoje mjesto uz Mozarta i Beethovena
Summa summarum, jasno vam je; Bowieov rad je jednako bitan kao Mozartov ili Beethovenov jer je oblikovao eru i ostao referentan post mortem. Genij koji je spojio umjetnost s društvom, rušeći granice i inspirirajući milijune ne samo fanova, mora imati bitno mjesto u nauku klinaca u potragama za vlastitim identitetima, namjesto traženja rješenja u izloženosti AI promptovima. U hrvatskim školama uz zadržavanje klasična glazbe kao osnove odavna je zrelo vrijeme je za evoluciju i uvođenje Bowiea i suvremenih ikona poput Beatlesa, Eminema ili Swift, koje bi učinilo obrazovanje relevantnim za 21. stoljeće.
View this post on Instagram
Deseta obljetnica njegove smrti nije samo sjećanje; to je poziv na akciju inkorporiranja Bowiea u RH kurikulum i školama jer kultura je pop kultura, a ona nije mrtva, pače mijenja se, življa no ikad, baš poput njega.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube