Na današnji dan 16. lipnja 1972. David Bowie je objavio album “Ziggy Stardust And The Spiders From Mars”. Album je to koji ne samo poput “Sgt. Peppera” Beatlesa, “proustovski suvenir prostora i vremena” koji – kako je to odavno ustvrdio lucidni kritičar Fred Dellar – te projekt koji “dostojanstveno stari”, već album koji i danas iznenađuje.
Objavljen je 16. lipnja 1972., na etiketi RCA Recordsa u produkciji Bowiea i Kena Scotta, uz sad već stalne suradnike (Ronson, Woody i Bolder) preimenovane u The Spiders From Mars. Začet i dobrano napisan kad i brojevi sa prethodnog “Hunky Dory”, “Ziggy” je imao još jednu dodatnu ulogu: bio je album kojeg se, za razliku od prethodnika, moglo idealno koncertno promovirati dodavši mu i skladbe s “Hunky Dory”. Velika “Ziggy Stardust Tour” koja se protegla na dvije godine s koncertima u SAD, Europi i Japanu, počela je i prije objavljivanja albuma nastupom u Aylesburyju 29. siječnja 1972.
Posve drugačiji koncerti
Koncerti su bili posve drugačiji od uobičajenih rockerskih nastupa jer su uključivali teatarske elemente te promjene odjeće i make-upa ne bi li se što sugestivnije – i zabavnije – ispričala željena priča. A Bowie je temeljito promijenio image odrezavši negdašnje plave uvojke koji su bile vizualna kopča s prethodnom etapom.
Nova kratka frizura s kosom obojenom u narančasto, ekstravagantni make-up, drečave hrvačke čizme s vrtoglavo visokom petom, novo glamurozno futurističko scensko ruho s plavo-sivim kombinezonom te novom “glam” androginom odorom The Spiders From Mars savršeno se uklapala u glazbu koja je nakon prvih snimki nadahnutih starim rockerima poput Chucka Berryja , postajala bliža Stoogesima i Velvet Underground no u mnogo boljim sviračkim izvedbama. Razrada Bowievog imagea nastavila se tijekom koncerata koji su promovirali album pa je uslijedila i narančasta “kokotica” a la Presley te nova scenska ruha koji su učinili da se Bowie na sceni doimlje, kako je primijetio Paul Trynka u Bowievoj biografiji “Starman”, “kao paun izvanzemaljac”.
Skladbe koje su poslije postale smislena forma
Sam album je nastajao kao niz nepovezanih skladbi koje su kasnije postale smislena cjelina formirana oko (naknadne) ideje o Ziggyju (rock zvijezdi koja je na Zemlju dospjela iz svemira) kao Bowievom alter-egu. U osnovi riječ je o posveti autsajderima (poput Iggyja te rock zvijezdama koji su profućkali uspješnu karijeru), no kod Bowiea nikad stvari nisu bile jednoznačne. “Ziggy” je nosio i poruke o stardomu, seksualnom oslobođenju (u medijima je tih godina javno ispovijedao svoju homoseksualnost), govorio o narkoticima i politici ali za novu generaciju klinaca umornih od sivila i ekonomske krize koja je zahvatila Englesku početkom sedamdesetih, bio je tu i poziv za bijeg u šareni svijet glama. Ipak u osnovi ispovijedao je fascinaciju rock ‘n’rollom.
Primjerice, uvodna “Five Years”, minimalistički je rock broj s uvodnim (i zaključnim) bubnjem u ritmu otkucaja srca i naglašenim backbeatom te postupnom gradacijom teme sve do zaraznog zbornog refrena. S klavirom kojeg je odsvirao Ronson bila je lišena sola prepuštajući sjajnom vokalu glavnu ulogu. Bila je idealan nastupni broj za “konceptualni album koji ne robuje – konceptu”. Skladba je govorila o apokalipsi koja slijedi za pet godina nizom slika-proročanstava. Razlog zašto je “The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars” svih minulih godina bio aktualan i tako dobro ostario leži i u činjenici da je bio lišen čvrste narativne strukture klasičnog konceptualnog albuma. Jer, kako to veli i producent Ken Scott, “Ziggy” je imao svega nekoliko tema povezanih zajedničkim okvirom dok su ostale skladbe bile tek ovlaš pridržane osnovnom idejom SF priče koja je ujedno bila i saga o rock zvijezdi i njenom uzletu i propasti.
Nove iznimne glazbe
Nakon “Five Years” slijedi nova iznimna skladba. “Soul Love” svojim optimizmom i raskošnom melodijom naličje je apokaliptične vizije prethode teme. Sjajan saksofonski solo i aranžman mire kabaretski jazzy iskaz, Brill Building pop produkciju, praskave riffove, puhače i cijeli repertoar zvučnih trikova i diverzija koje su zajedno sa solima Micka Ronsona odredili sedamdesete. “Moonage Daydream” svojim je uvodnim heavy-metal riffom (i kasnijim Ronsonovim fraziranjem) bila je gotovo obrazac glama dok je široki zamah akustične folk gitare zajedno s pozadinskim vokalima bio kopča s Bowievom trubadurskom prošlošću i podsjetnik na izvanvremeno remek djelo SF-rocka “Space Oddity”.
“Starman” je napisana i objavljena kao nastupni singl no bila je i ostala jedna od najboljih skladbi sedamdesetih i Bowievog opusa uopće! Govorila je o dolasku Ziggyja na Zemlju kao vjesnika nade i ljubavi a upečatljivi gudački aranžmani, kao i fascinantan gitarski solo (u kojem se osjete tragovi Georgea Harrisona i Claptona iz “While My Guitar Gently Wheeps”) i klavir, bili su djelo Micka Ronsona. “It Ain’t Easy” – još jedan dragulj koji tekstom nema nikakve veze s glavnom radnjom albuma – križanac je folk-bluesa (kojem dodatni začin daje čembalo gosta Ricka Wakemana) kakav bi rado potpisali i snimili Led Zeppelin i lucidnog pop iskaza s refrenom i bogatim pozadinskim vokalima. Skladba je jedini cover na albumu – djelo je Raya Daviesa i Kinksa.
Skladbe koje su remek djela
“Lady Stardust” koja otvara B stranu raskošna je balada s dramatskim nabojem u kojoj se ćute uoplivi Eltona Johna i u Ronsonovom klaviru i Bowievom vokalu. “Star” je pak prvorazredna glam rock tema s primislima na McCartneyeve stilizacije i Kinkse. Njene utjecaje moguće je u godinama koje slijede prepoznati i kod Sweet i Slade ali i New York Dollsa te garažnih punk bandova.
Četiri slijedeće skladbe bile su još utjecajnije: “Hang On To Yourself” – jedna je od skladbi-začinjavaca punka, a “Ziggy Stardust” remek djelo. Ne samo da je inaugurirao vječni Ronsonov riff već u jednoj skladbi sugestivno ispričao cijelu priču o Bowievom novom alter-egu. “Suffragette City” sa saksofonom, Bowievim ARP sintesajzerom (koji će biti obilato prisutan na kasnijoj “berlinskoj trilogiji”), klavirskim staccatom i ponovno maestralnim Ronsonovim riffom cementirao je cijeli jedan novi žanr! A za njim stiže “Rock’n’Roll Suicide” kao iznimna završnica albuma s tipičnim Bowievim patentom: akustičnom gitarom i vokalom u temi koja raste prema finalu uz postupno uključivanje ostalih glazbala. Posebice su i danas dojmljivi puhači koji kao da su stigli ravno iz američke soul produkcije.