Jer zašto ne bi.
Na primjer, napravili tuzemni mediji novi slučaj (čitaj: wannabe skandal) oko odlaska s treninga i “napuštanja” repke od strane jednog od Dalićevih standardnih prvotimaca još od oko Katara, Ajdukovog vođe – kurčevitog i drčnog (reći će oponenti – pećinarskog i primitivnog) Marka Livaje. U vrijeme priprema treće nogometne reprezentacije svijeta za polufinalne mečeve Lige Nacija – gdje će s Nizozemskom u Rotterdamu tražiti način do finala protiv pobjednika utakmice Španjolska Italija. Jer mu je, zamislite, neki od navijača na riječkoj Rujevici za vrijeme treninga dobacivao klasične idiotske navijačke podkapacitirane uvrede. Koje je, Livaja, naravno itekako čuo i razumio.
View this post on Instagram
Što je ok, a što nije?
Taj Livaja koji se rimuje s “a di su jaja”, to je onaj bitni lik koji je u Kataru na Svjetskom nogometnom prvenstvu htio ispast kul u eliminacijskom fazi osmine finala pa kao frajerski izvest penal protiv Japana, pa je fulao. Nije si mjerio otkucaje kao Šuker na žili kucavici na vratu, ali u tom je smjeru bilo. A sad frajerski izlazi iz repke jer su ga neki, crno pod noktom bitni navijači, isprovocirali na tribinama. Pa da njegova prisutnost ne gadi duh u repki, to je fol službeni PR. Al kad on urla sa svojim navijačima rubno mozgom dotaknute chantove poslije pobjede u finalu kupa protiv Šibenika, to je onda ok i navijački zanos i adrenalin i vođa i u je. Btw, nekad se frajerom zvalo one koji izdrže, ne koji podvuku rep i herojski odu. Al jebat ga, nekad je i Hajduk osvajao prvenstva.
U paraleli s tim nekim novim sportskim klincem i herojem Torcide, jedan je paralelni život trideset godina prije pisao sasvim drugačiji pristup herojstvu. Kapetan jednom, kapetan zauvijek.
Ako bih ikad imao heroje…
Danas je 30 godina od odlaska najvećeg lika s ovih prostora koji je definirao generacije i generacije mulaca predinternetske ere koji smo slinili i zijali na njegove predstave – u Šibenki, Ciboni, Realu, Netsima, reprezentaciji. Kao da je bilo pred desetak godina. Ako bih ikad imao heroje i uzore u formativnim godinama, on je bio i ostao prvi i najveći. Po etici pristupa radu, fanatičnom dokazivanju kako je talent bez treninga ništa, drskosti, tvrdoglavosti, neodustajanju usprkos svega. Radu, radu, radu, radu i radu. I radu.
View this post on Instagram
Liku koji je u svom pristupu košarci bio uzor prilaženja životu. Liku čijih 45 koševa po tekmi ne možeš oponašat, ali drčnost, podjebavanje i izazivanje protivnika, trash talk, gegast hod, isplaženi jezik, loptu iza leđa i kroz noge možeš. Liku koji, kad su mu u gostima najviše zviždali i cijela dvorana ga stišće i urla protiv, on stisne šaku i zabije im jebenih 44 koševa usred tuđeg terena. I sam rješava utakmice. Liku koji je redrefinirao pojam prkosa i inata i pretvorio ga u sportsku motivaciju. Liku koji svojem bratu Aci kad se nađu na suprotnim stranama teamova Reala i Cibone ne pusti ni poen. Liku koji jedini od reprezentacije Hrvatske na Olimpijadi protiv NBA Dream Teama kad povedu u prvoj četvrtini ima deluziju kako ih mogu dobit. Jer stav. Jer dišpet.
Jer ne zna drugačije i nema opcije za drugačije. Liku o kojem su svi s kojima je igrao imali samo birane riječi voljeli ga ne voljeli, ali respekt kvaliteti i onom što je predstavljao nikad nisu mogli nijekat. Liku kojeg uz Kukoča stavljaju kao najvećeg genijalca EU košarke u NBA prije Jokić/Dončić ere koji su otvarali putove i vrata njima. Liku o kojem je Clyde Drexler rekao da je bio najteži i najzajebaniji za čuvatu. Liku koji je Arvidasa Sabonisa mljeo. Liku o kojem je priča koliko i njegovih pobjeda koje je sam rješavao. Liku koji je podjebavao Jordana i jedini se bez kompleksa ufao natjecat 1:1 s njim.
Živi model kako je život igra
Europski Jordan, košarkaški Mozart, kako mu god tepali. Liku kojem vrijeme nije prepreka, nego prijatelj koji ga svaki puta prigli za rame i kaže dođi majstore, da odmorimo zajedno uz njegov showreel.
Plus, nakon knjiga, dokumentaraca, pjesama, memorijabilija u obliku dresova, YT VHS klipova njegovih NBA igara, kolektivnih sjećanja, konačno je domaća filmska vizionarska kultura prepoznala win win projekt. Danilo Šerbedžija radi biopic/igrani film o Draženu, u kojem bih motao kablove da mogu bit dijelom i koji ako ne ispadne najbolji na svijetu, ne pohara više od Tome regionalne kino prostore milijunskom gledanošću i ne ispadne svjetska distribucija koja oporavlja domaći komercijalni film, imat će ne samo milijune fanova za vratom nego i još jednog. Koji će mu plazit jezik i nijekat glavom u smjeru “ne smiješ ovo zasrat, stari moj“.
View this post on Instagram
Dražen nije bio samo najveći košarkaš ovih terena ikad, nego živi model kako je život igra i kako se sav rad i trud i žuljevi i znoj ipak isplate. Klinci danas to ne mogu skužiti. Oni gube, ne mi.
A ovi s tribina koji se svađaju oko slučaja Livaja i njegove mentalne i psihičke spremnosti izdržati hate od strane ionako limtirane navijačke mase suprotnih tabora, koji svoje sportske antitalentiranosti i komplekse utapaju u navijačkim vređanjima, oni bi istinskim mangupima bili samo dodatna motivacija za stisnut zube i pokazat im taj mitski splitski dišpet. Ili tek poslužiti kao žrtveno janje nekim drugim zakulisnim igrama i savjetima peglanja imidža.
U prijevodu, ako se ne ostavlja srce na terenu, eno ima gdje će. Poberite veš iz dvorišta, kiša će. Poljubite klince i maknite ih s mobitela. Masirajte ženi umorna ramena i stopala. Učinite nešto zbilja bitno u vašim životima od ostavljanja online mišljenja. A Livaju pustite Ceci. I Dražena povijesti.
dotakni se malo faca koji su igrali u hajduka 70-ih i 80-ih i koji su usporedbe radi bili i izgledali kao engleske rok zvijezde a hajduk tada kao first division klub, ali hebi ga svi smo se poseljačili, danas i tvoji sigurno ne slušaju pixiese