Big Brother is watching you, pisao je George Orwell u proročanskoj 1984.
Pritom je imao malo širu sliku onoga što je sve podrazumijevao pod velikim bratstvom. Sublimirat će njegovu poantu: bijesni Zack De La Rocha žderući mikrofon ispred riffova Toma Morella i funkee ritam sekcije ostatka RATM društva u epskoj “Testify”: “Who controls the past controls the future. Who controls the present controls the past”. To je bilo 2000. Milenijski bug se nije dogodio. Svjedočimo dalje.
Voajerizam novog milenija
Jedan je drugi nizozemsko-endemolski Big Brother patentirao voajerizam novog milenija i ponudio gledateljima nove koncepte legitimnog virenja u tuđe posrano donje rublje, sramote, intimnosti ili iznimnosti. Taj je laboratorij pred kamerama nazvan reality show. U kojima ljudi nisu radili ništa ili su rješavali taktičke mindfuck zadatke, preživljavali fol napuštene otoke i divljinu, zaljubljivali se u Mr. Righta ili Mrs. Right ili su, pak, pokušavali skinuti svojih 230 kilograma na 85 pa ozdraviti i dati si priliku za novi život.
Iz sličnih jajašca su se izlegli pak talent showovi. Simon Cowell i njegovi XXX faktor koncepti. Štuc.
Hit izmišljotina TV modela zabave novog milenija
Talent showovi kao globalni patent i hit izmišljotina TV modela zabave novog milenija pustili su hobotničke pipke do raznih varijanti života i ulazaka u susjedna dvorišta. Sneak and peek moment. Bilo da je riječ samo o pjevanju (razne Voice, X faktor, America/Hrvatska`s got talent varijante), kuhanju (Masterchefovi) ili tek šarolikim mogućnostima iz svijeta showbizza ili zabave po konceptu daj što daš, ponudi što nudiš, a mi imamo žiri stručnjaka i “stručnjaka” koji će dići palac ili ga spustiti (Supertalent).
Sve se to odvija pred publikom koja je u areni dobila mogućnost svjedočiti javna sramoćenja, svađe ili pak iznenađenja na jaw drop wow efekte nečijim doista iznimnim talentima. Čiribu čiriba čarolijama, raznim slojevima prodavanja magle i iluzionistima, plesačkim akrobatskim nastupima, slikarstvom, do nekih posve legitimnih breakpoint životnih priča čije ćete protagoniste pamtiti i prepričavati po ježenjima jer su vas kao i žirije ostavili u čudu. Susan Boyle rings the bell. Beskućnik svirač. Klinka s pet oktava. Itd., itd…
Ono što je svim tim showovima manje-više zajedničko jest reciklaža i referiranje na ponavljanje već postojećeg. Po mogućnosti što uspješnijeg i već hitoidnijeg. U pjevačkim karaoke showovima talentom zovu sposobnost lijepih reinterpretacija covera hitova (Voice meets Tvoje lice zvuči poznato) ili im dodaju maske i upgradeaju zadatak na pantomimu. Ako imate prirodno ugodan glas, sposobnost pjevanja u tonalitetu, razvlačenja nekoliko oktava neće biti zgorega.
Ako uz sve to dodatne i pristojan ili lijep vanjski izgled – zvijezda je rođena. To se zove talent. Pop industrija je, doduše, uvijek voljela imati pipke u svakom segmentu laboratorijskih izmišljanja formula uspjeha dok se generički i prirodni uvijek nametao tek kao dodatak jelima. Začin. Može kad je toliko dobar i neizbježan da fakat radi razliku.
Nakon sezonskih iscrpljivanja talent showova pobjednik ili pobjednica dobiju one summer wonder, otpjevaju i utonu u ispod prosječnost, droge, alkohol ili anonimnost. Iznimka je koja potvrđuje pravilo ako se iz talent showa izrodi i transformira neka buduća pop zvijezda, tipa Natali Dizdar ako ćemo naše terene. Sve drugo su šifre Rafo. Tko? Rafo. Tko? Lud k’o šlapa, ono, Bog otac Isus, rock. Rafo. Tko? E, tako otprilike. Nije samo do površnosti prosječne publike i njihova pamćenja čovječje ribice nego u spoju s talentom bez talenta – win win.
Kultura autentike kontra kulture duplikata
Razgovarajući s tuzemnim i nekolicinom inozemnih producenata takvih showova predlagao bih im koncepte reality i talent showova koji se neće zasnivati na plagijatima, imitatima, coverima, recikliranjima već kreiranju autorskog sadržaja. Traženje pjevača, pjevačica, bendova koji rade autorske stvari i njihovim višemjesečnim praćenjem. Traženjem glumaca, redatelja, scenarista koji rade autorske filmove i njima davanjem prostora da u nekoj ne “no budget” varijanti isplivaju s autorskim djelima. Praćenje slikara, kipara, pisaca i literata kako kreiraju i kako im nastaje novo autorsko djelo u vremenskoj jedinici.
Pa se prate kandidati, njihove porođajne muke, kreativne nedoumice, utrka s deadlineovima, zbojevi, susreti s protukandidatima, spyweb, peta kolona, ima tu puno finih suspense momenata i elemenata za detaljnu dramaturšku razradu. Sve do finala i biranja pobjednika, finalista, uz poštivanje svih epizodnih elemenata televizičnosti. Samo bi krajnji cilj bilo – novo, autentično, autorsko, a ne tuđe, cover, reciklirano. Dakle, talentiranje s naglaskom na poštivanju autorstva nove osobe, kreacije, inovativnosti, stvaranja novog sadržaja, davanja prostora ljudima koji kreiraju svoje, a ne rekreiraju tuđe. Kultura autentike kontra kulture duplikata. Kultura originalnosti kontra kulture reciklaže. Kultura novog kontra kulture već viđenog.
Odgovor je bio – to ti ljudi neće gledati. Ljude ne zanima novo, dobro i kvalitetno, nego loše i prosječno i poznato. Svaki su razgovori tu prestajali jer smo cca Sjeverni južni pol udaljenosti po argumentima i brojkama kako publiku ne treba podcjenjivati. Kako njihov neukus tako ni ukus.
Pop Cooltura: Jackass Forever – savršen koncept za zabavan život
Linija manjeg otpora je skladati smeće
Linija manjeg otpora je skladati smeće i nuditi sapunicu. Srozavanjem ponude zasigurno se neće povećavati i formiranje gledateljskog ukusa. No, produkcija ne razumije niti želi izazove, istraživanje novih terena, ne treba im ni hrabrost već sigurnost i play it safe princip. Pa dokle god je popularno, gledano, nabija shareove, proizvodi ozbiljan novac i lupaju sponzore, zašto mijenjati sve te oprobane i dokazane Superpalente i Masterblefove i Tvoja lica koje zvuči plosnato. Ionako je javna tajna da se sponzori obraćaju osnovnim i srednjim školama. Tko god je ikad krenuo razmišljat svojom glavom i kopat svojim alatom nije trebao reklame. No, to je neka sasvim druga priča.
Ionako su današnje stvarne reality zvijezde preseljeni s TV ekrana na web platforme. Vlogeri, jutjuberi, influencerice i influenceri. Pandan stvaranju sadržaja bez sadržaja. Ili pak pumpanju nekih površnih trivija kojima lifecoachaju naivne. Evo ovako se šminka, ovako se režu nokti, ovako se sjedi na WC školjki, ovako se mršavi, ovako se osvajaju momci/cure, ovako se bude glupim, ovako se pranka bližnjega svoga, itd. – milijunski pregledi. Dočim ovako se rješavaju matematički zadaci. Ovako se razvaljuje šah. Ovako se igra obrana. Od 300 preko 3000 do 30.000 pogleda top. Dosadno brate. Naučit nešto. Potrudit se. Come on.
Uvijek je pitanje perspektive i matematike. Tek ponekad hrabrosti. Brojke su jedini art koji znaju. A treba razumjet i njih, nije sve ni u talentu, treba imat’ i za palentu.
Važno je da ih Big Brother više ne gleda jer fakat nisu zanimljivi.