Svaka javna rasprava unutar kulturnjačkih ladica u RH je dobrodošla jer u teoriji pomaže uspostavu osnova kulture komunikacije koja često, prečesto nedostaje tuzemnom medijskom prostoru. Još se ne stišava feedback na zabrane tj. ne dozvole održavanja nastupa narodnjačke četvorke u puležanskom Domu sportova uslijed gradonačelničkog akta. Ping pongom koji ne mora imati veze s tim činom, Čačak je otkazao Petra Grašu.
Hoće li se povezati sistem domina poruka susjeda jednih drugima kako si ne daju prostor za miješanja kultura, supkultura i nekultura ili se zaustavljamo na iznimkama? Otkazalo Kuliša, otkazalo Grašu. Otkazalo Anu, hoće li otkazati Rozgu. I tako u nedogled. Štucalo se mnogima koji se sjećaju izjava pokojnog srpskog urednika/novinara Aleksandra Tijanića kako je turbofolk najzeznutija postratna bomba ikad bačena sa srpske strane na Hrvatsku.
Prostor za širenje vlastitih vidika
U pokušajima medija raščlaniti o čemu se tu zapravo radi, revanšionizmu, zbrajanju i oduzimanju političkih bodova ili čemu trećem, našli smo se na terenu u kojem je potrebno shvatiti bit parlamentarnih demokracija i činjenice kako je sloboda govora, misli i izražavanja mimo ustavne floskule nešto što bi trebalo pripadati svakom homo balkanikusu. U prijevodu – došli smo do stadija u kojem se borimo za prava i slobodu izražavanja nekoga i nečega s čim se slažemo koliko i lijevo s desnim, centralno s nazadnim, južno sa sjevernim, ugrađeni umeci kosice s tjemenom Cjepinskog.
Osnova demokracije je zalaganje za tuđe pravo da misli drugačije. I da to ne doživljavamo prijetnjom već prostorom za proširenje vlastitih vidika.
U tom kontekstu, između svih medija u kojima se dalo prostora praćenju odnosne rasprave bilo je više nego uočljivo kako veliki broj sugovornika, urednika, novinara plete pitanje baratanja osnovama pojmova, spotičući se o njih. Jer većina ih stavlja znak jednakosti među pojmove folka, a ka narodne glazbe, turbofolka/trapfolka, a ka cajki. Kafanske protiv novoklupske glazbe. Što u korijenu nije isto. Za razlikovanje terminologije ne trebate biti ni glazbenikom, ni muzikologom ni skladateljem niti glazbenim kritičarem, no bilo bi uputno informirati se prije nego ispucavati svu silu rafala po jednim drugim mahom suprotnim stranama. Razlikovati nešto toliko jabuka kruške sistem nije isto što i razlikovati liposukcije i botox intervencije kod prvih lica prve lige tuzemne estrade parade ah što nam to rade.
Bitna je odrednica etimologije žanra
Dakle, mali rječnik i timeline rodnih pojmova, bez vječnog izlizanog pozivanja na Rambovu definiciju turbofolka. Limitirani samo na područje balkanskih plemena.
Narodna glazba, narodski folk je glazba čiji je korijen prenošenje povijesnih tradicionalnih napjeva određenog geografsko-zemljopisnog područja kroz vrijeme, prostor i modernije glazbene stilove. Etno glazba može proći sinonimski ili kao sitniji rodni pojam, izvedenica kćer od materi folka. Ali bitna je odrednica etimologije žanra kako pripada povijesnom i zemljopisnom kontekstu određenog podneblja. Dakle, teško je moguće da će hrvatsku narodnu glazbu autentično izvoditi Srbi kao što je po samoj logici nemoguće da srpsku narodnu glazbu autentično vraćaju Hrvati.
Mimo tradicionalnih stageova raznih KUD-ova (kulturno umjetnička društva) ta je glazba u instrumentalnom obliku bila podobna za razvoj pridruženih plesova iz istog zemljopisnog plemenskog područja, a kad su joj pridodali riječi mogla je na Balkanu dobiti svoj prirodni milje i produžetak – kafanu. Pardon, kavanu. Koja postaje kamenom spoticanja jer je prostorom u kojem se kris krosaju autohtona folk glazba s njenom lakopotrošnijom varijacijom koja ima neke sitne veze sa zanemarivanjem školske naobrazbe i nekih općih kulturnjačkih građanskih uzusa.
Napose čitanja, shvaćanja da stihovi i rime nisu nužno preslika zadovoljavanja primordijalnih lirskih potreba u kojima se “suzama lepe tapete” (još je taj pogodak bio duhovit) oni koji ih smišljaju imaju domete jedva petog osnovne, a obraćaju se jednako zahtjevnom konzumerskom tržištu. U kojem “mislim, dakle nisam” prolazi kao točna prilagodba vječne Descartesove dosjetke o postojanju. U kojoj dominaciju preuzimaju harmonike, patos dramaturgija, ojkajuće pevaljke i rubno inteligentni lirski dometi netalentiranih polaznika nižih razreda osnovnih škola po prilagođenom programu. Taj je prostor u prošlom stoljeću pravio teren za popularizaciju iskonske narodne glazbe u novi podžanr čiji će razvoj i modernizacija te “neprirodno” spajanje s najprirodnijim par i trap žanrom oslobodilo prostor i duhove razdora onog trena kad su “kulturni” shvatili kako je taj žanr omasovljen i kako reflektira zadovoljavanje ukusa “najnižeg” i najnezahtjevnijeg slušateljskog bića, bez političke korektnosti – najglupljeg. Ali to što je glupo ne znači da ne može biti ni zabavno ni popularno.
Dominantni i najslušaniji žanrovi novog milenija te stila ovih prostora
Nikad podcijenit neukus, glupost, neukost mase, parafrazirao bih Darka Glavana kad je pokušao sociološki objasniti u prošlom stoljeću kotizaciju turbofolka, cajki i Mici Trofrtaljki u poredbi s Brenama, Vesnama Zmijanac i sličnim kakti visokokomercijalnim izvođačicama narodne glazbe.
Kad je preživljen milenijski bug i Internet donio nove modernizacije produkcije glazbe shvatilo se koliko kafanski folk i rap nisu samo motivski slični da se dodiruju po kurčenjima zlatninama, drogama, oružjem i brojema bitchaka, već se etabliranjem trapa kao najnižeg biće i amalgama rapa prema spuštanju kriterija u krilo onima koji najmanje zahtijevaju od onih koji najmanje nude što se tiče ikakvog sadržaja u smislu ritma, melodije, stiha, aranžmana. Ali su zato napunjeni autotunea i sličnih trikova za pravdanje nepjevača da propjevaju i neglazbenika da se potpišu producentima. Tu u priču ulazi turbofolk i turbotrap s nekim novim cajkama kao igračicama koje od kafane sele u disco club, postajući dominantnim i najslušanijim žanrovima novog milenija te stila ovih prostora. I ne samo glazbenim stilom već supkulturnom kategorijom i estetikom koja podrazumijeva spomenuto, što manje mozga što više hvalisanja s toliko imam koliko klimam. Tu u priču dolaze dotjerani glazbeni “producenti” koji su skužili fintu i ponudili govno upakirano u “moderno”, ne bi li za neke nove klince i neke nove izostanke iz škole pečatirali kako se sa što manje znanja dolazi do što više sranja.
A cajke su od žena koje slušaju i izvode taj glazbeni šrot postale sinonimom za rod glazbe onih koji zapravo nemaju pojma o čemu govore, ali čim začuju nekad armonku dugmetaru danas u trap beatovima dodane grčke 7/8-inka ritmove, prevedu si u cajke, prevedu si u narodnu glazbu prevedu si u turbofolk prevedu si u politički dernek i otisak jednog neumlja, bezumlja i rubnog vremena. I završe na zabranama. Za zabrane vam ne treba rječnik, samo mozak. Točnije nedostatak istog.
Za razlikovati cajke, narodnjake, folk, etno, world music vam pak treba škola i manjak politiziranja.
A to je, složit ćete se, AD 2023., u RH i Srbiji, dva komada iste pite, jako puno previše tražiti.