Postoje ti trenuci u pop glazbi koje otmeš vremenu. I oni tebe otimaju dvosmjerno i recipročno. Instant. Od trena slušanja čuješ evergreen. I taj ostaje zauvijek graviran negdje u emo sustavima.
Radi nešto krvotoku. Ježi. Adrenalinizira. Razvaljuje. Raspada. File under ‘Into My Arms’ Nicka Cavea recimo. Ili ‘Videotape’ Radioheada. Ili ‘Sittin On The Dock Of The Bay’ Otisa. Ili ‘Udica’. ‘Ne lomite mi bagrenje’. ‘Kuća sjećanja’. Ima ih.
Pjesme koje čine da suze same jurnu i ne bude u domeni racionalnog
Postoje pjesme. Lijepe pjesme. Sjajne pjesme. I pjesme koje čine razliku. One koje te tjeraju da ih osjetiš i osjećaš daleko jače nego je to ‘normalno’ i uobičajeno. Pjesme koje čine da suze same jurnu i ne bude u domeni racionalnog. Izmaknu kontroli.
Prevare te, slušatelju. Pjesma dobije ruke i tijelo. Ne samo riječi i melodiju. Dobije i oči i srce. I zagrli vas. I ne pušta. E, tada je umjetnost. Tada je Udica. I Ne lomite mi bagrenje. I Sama.
Već je tradicija da svakog ljeta zadnjih desetak godina Milica šalje Dadine (čitaj: Urban) pjesme i spotove nekoliko dana prije izdavanja. Da prokomentiramo. Ping pongamo. Uskladimo dojmove. Prošli tjedan cca 30. srpnja ista poruka. I link na pjesmu ‘Sama’. Kul, da čujemo. I stisnem play.
Kuc kuc.
Pred statičnim kadrom kamere se u jedva pet minuta krupnog facijalnog plana izredaju sve generacije žena. U fokusu i izvan njega. Jelena Lopatić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Nataša Antulov, Tea Marohnić, Mila Čuljak, Tanja Smoje, Rajka Antulov, Belma Džomba, Marinella Matejčić, Dare Tomić, Ana Gavran Miloš. Odsmiju se, otplaču. Odgovore. Osjete. Budu. U orahovoj ljusci zazivaju more. Ili nečijoj šaci. One gledaju u ruke, a ruke postaju krila. Tad polete za njima jer srce zove daljina. Ali prevrnuta gnijezda ptice ne vraćaju na stabla. Već grade ispočetka nova, bolja i snažna. O predivna, nemirna, pogledaj bolje. U orahovoj ljusci ti izazivaš more. Sreća prati hrabre. Fade out. Zamračenje.
Muk. Tajac. Sekunda. Dvije. Pet.
‘Sama’ je četiri i pol minute moćne ode još moćnijim i lomnim ženama
Pa suze. Opet suze. Jebemusveisvega, koliko je ovo prekrasno. Lijepo, snažno i nježno. Važno.
‘Sama’ je četiri i pol minute moćne ode još moćnijim i lomnim ženama. Svim crnobijelim ženama ove tuge od vremena i prostora. Iz pozicije onog kraljevskog manje je više. Uz moguće najljepše lirske skice i stihove ovih vremena i prostora. I jednako efektnog pristupa video spotu. Taktika ‘Sutra ćemo pričati’, isto svojevrsni spoken word i storytelling game changer. I ‘Iskre’ kao najdivnijeg komadića srca roditelja djetetu ikad snimljenog, ne samo s ovih jezika nego svijeta. Čiji stih ‘Jer čovjek je velik točno toliko koliko je ono što traži veliko’ je ono od čega suza gura suzu svaki put. I one jezerske oke djevojčica Ljupke Gojić koja se svojedobno naslanjala na rame ‘Astronauta’. I osmijeh. I svaka riječ. Koje je to moćno oružje. Ako je ‘Mamut’ bio kolekcija najimpresivnijeg autorskog mraka umotanog u posteljinu pop glazbe od čijeg kusanja ostaju tragovi, uz lauferovsko zaleđe ili nisku solo albuma ‘Otrovna kiša’ i ‘Žena dijete’, gotovo da mu hotimice dajete prostora neka otplovi malo u patetiku, neka uprska stvari, vrijeme je. Ali jok.
Urban i dalje u molu piše najljepše pjesme svog stvaralaštva
Urban se nakon ‘Mamuta’ nije odmakao daleko. I dalje u molu piše najljepše pjesme svojeg glazbenog i lirskog stvaralaštva. Poput ‘Kuće sjećanja’ koja je uz ‘Udicu’ njegova splitskog prijatelja opet bila jedan od najljepših komadića glazbe nastale u novom mileniju u ovim krugovima zemlje. Uz video spot zajedno sa svojom suputnicom Milicom u DIY manufakturi realizirao u prekrasnom jednostavnom realističnom maniru čija se emotivna snaga mjerila minimalizmom ‘Sutra ćemo pričati’.
‘Kuća sjećanja’ je bila razorno predivni manifest. Na prvi pogled tužne glazbe. Na drugi pogled tužne glazbe. Za tren tužne glazbe. Ali usudite li se gledati iz perspektive zauvijek i zbrojiti sve trenutke sjećanja, sva je prilika da će kuća sjećanja koju gradite s osobom koju volite i dišete biti najveća i najljepša kuća na svijetu. Vašem svijetu. Onom u kojem nema mjesta strancima ni sumnjama. Odlascima. Zamjeranjima. Gareži ni pepelima. Kuća je kompletna.
Trnci i žmarci prolaze i ćuti se kao ljubav. Ona koja nije sebična i koja ne pretvara u pjesmu sve i ne trguje vama. I na kraju svake pjesme koja vrijedi ostaje osjećaj. Ovaj se mjerio suzama doljepotpisanog. Jer vjeruje da je ljubav veća kad se pleše uz ‘Kuću sjećanja’ u kući sjećanja. I da je ovo pjesma koju će voljena osoba znati osjetiti na istim mjestima pod kožom baš kao i vi koji ste uzeli drva, cigle, čekiće, i nemate mapu niti ste pitali ikoga drugoga za projektiranje. To je bila pjesma o kojoj se može pričati ali dovoljno će biti osjetiti je i pustiti kroz kožu neka uradi ostalo. Pjesma nakon koje sve odzvanja i od čije ljepote nikada nećete pristati na ljubav koja je sebičnost.
Intima se zavlači pod kožu postajući dnevnikom jednom nevremena
Pa kad baš pomisliš da je ‘Kuća sjećanja’ i ‘Sutra ćemo pričati’ bilo vrhom ćelavog druga u haljini, on izbaci nešto veće. Poput lirske skice o utapanju u Dvoje.
O zatvaranju u svoj svijet ćete razmišljati otkad je 2020. A jednom kad se zatreba savršeni soundtrack za taj čin odlaska se nudila kao logičan izbor ‘Nitko osim nas’, Urbanova minijatura sa skicama dvoje. Nikada ogoljenije nego ovih dana i godina, Urban u izdanju bez Četvorke, zvuči kao da ogoljen i bos korača tragajući nastavak one drame koja se slutila u ‘Sutra ćemo pričati’ i koja se ocrtala u ‘Kući sjećanja’.
Intima se zavlači pod kožu postajući dnevnikom jednom nevremena, leksikonom jednog raspadanja, priručnikom jednog preživljavanja. “Jer i da nestanemo tko bi znao, nitko osim nas… tinja zvijezda u mraku sobe zadnju pališ prije spavanja…” je bilo toliko lijepo i potresno paljenje svijeće u spomen odživjelih Dvoje.
Pjesme velike snage, kako bi Ante Perković pisao Arsenu Dediću i njegovom stihu, od maestrove su smrti kao štafetom nastavile u sasvim drugačijem leksiku živjeti kroz Urbanovu poeziju. Doda li se tome vješta, srcem kadrirana minijaturna portretna razglednica žena pred objektivom, u kojem svaki out of focus kadar opet ima svoje povlačenje za rukav i narativno opravdanje, kompletan je mozaik jedne intime tako strahovito stvarnosno pretočen u još jedan od onih komada zbog kojih ga se promatra posve odvojeno od ostatka kantautorske glazbene scene. S razlogom. Sutra nećemo pričati. Jer ionako nikom nije stalo. Nikom osim nas.
Jedna od najbitnijih pjesama ikad napisanih na ovim prostorima
Urban je nakon prekrasne ‘Kuće sjećanja’ i epske ‘Sutra ćemo pričati’, klaustrofobičnog bolnog ali najboljeg albuma karijere ‘Merkur’, nastavio ispisivati pjesme karijere. Jednu za drugom. One zbog kojih glazba ima značenje i prenosi osjećaje. Iskra je posveta i poruka svom sinu, zapakirana u metafore kakvima se služe najveći liričari svijeta.
‘Sama’ je opet prvo ljudsko, feminističko, a onda glazbeno remek djelo. Najnježnije i najjednostavnije melodije i hookova zbog kojih pjesma ovog tipa treba vrijeme duže od ‘Moje vode’ i veće od prostora u kojem je slušamo.
Uz to u rukama redateljice i snimateljice, partnerice mu Milice kadrovi imaju dodatnu jačinu, snagu i uvjerljivost. Stavljanje kontrapunktova glazbi pečat je svakog sjajnog videa. Nije svaki impresionizam i bildanje zato jer iza stoji PR mašinerija. Ponekad je samo ljubav u pitanju. I kuženje samoće. Jedan od onih momenata kojem će vrijeme zahvaliti. I vi zajedno s njim. I presuditi kako će sporom taktikom postati jednom od najbitnijih pjesama ikad napisanih na ovim prostorima. Ne samo novog milenija i ne samo kuženja ženskih krvotoka.
Dok u orahovoj ljusci zajedno s njima izazivate more.