Subota, 23 rujna, 2023

Pop Cooltura: Smije li dokumentarac pobijediti na Pula Film Festivalu?

Na stranu retorike, kamo sreće da s ovogodišnjim festivalom krene i bude potaknut natrag interes publike za pobjednike i da se očituje ne samo povratkom u kina, već TV i inim slijednim podrškama nacionalnom filmu

Završen je 70. jubilarni nacionalni Pula Film Festival proglašenjem dobitnika Zlatnih Arena.



Tradicionalno, od vremena ex Juge i Tita, kad se Pulu smatralo centrom balkanskog filmskog svijeta i nakon preuzimanja regionalnog filmskog primata od strane Sarajeva te gubljenja publike, interesa, kvalitete filmova pa slijedećih tridesetak godina raznih pokušaja smišljanja “vraćanja starog sjaja” s raznim političkim i programskim predznacima, Pula je ostala pop kulturnom faktografijom ma koliko se okruženje mijenjalo. I ljudi postavljeni na vodstvo festivala.

Najboljim filmom ove godine na (nimalo) iznenađenje filmaša i zainteresiranih pratitelja, u konkurenciji mnoštva premijernih naslova i već potvrđenih naslova (Sigurno mjesto, Dnevnik Pauline P, …), proglašen je hvaljeni dokumentarac “Veće od traume”, redateljice, ex novinarke Vedrane Pribačić. U produkciji i realizacijskoj potpori Mirte Puhlovski. O zrelim ženama, žrtvama silovanja za vrijeme rata te njihovom preživljavanju svih tih godina. Kao i time s čime se nose. I što nose na duši.

Dvadeset i pet godina nakon Domovinskog rata žene koje su preživjele mučenja, silovanja i ubojstva voljenih i dalje imaju razne vrste trauma. Dokumentarac prati grupu polaznica trogodišnjeg terapijskog programa unutar kojeg dijele svoje životne priče, suočavaju se s traumama prošlosti tražeći iscjeljenje. Uz jednu Srpkinju u grupi, pitanje nacionalnosti još je jedno breme koje će glavne role – Katica, Ana i Marija morati zbaciti kako bi se okrenule budućnosti i ponovno prigrlile radost življenja. Film je na Danima hrvatskog filma osvojio četiri nagrade – specijalno priznanje glavnog žirija u kategoriji dokumentarnog filma, nagradu publike, nagradu Zlatna uljanica Glasa Koncila i Nagradu za etiku i ljudska prava, da bi sad i na Puli trijumfirao.

Ženska dominacija na festivalu

Istovremeno, bez iznenađenja, po ženskom ključu samo je tako moglo završiti jer ako se ne dodjeljuje Jasni Nanut i njenom zabavnom debi filmu ili nekoj od preostalih pretendentica na titulu festivalski bitnih egzistencijalističkih soc realističkih drama Dubravke Turić i Vanje Juranić. Prvi puta u povijesti festivala kompletno ženski ocjenjivački sud kojim je predsjedala glumica Nives Ivanković, a članice su još spisateljica i dramaturginja Tena Štivičić, snimateljica Tamara Cesarec, producentica Maja Popović Milojević i redateljica Snježana Tribuson. Sve drugo osim ženske dominacije predstavljalo bi drugu vrstu iznenađenja. Ma, koliko se kleli u nezavisnost, toliko je nemoguće biti netaknutim tuzemnim kuloarsko filmskim lobijima i činjenicom da filmovi koji nisu imali premijeru na festivalu – već dobrano imaju svoj i festivalski i kino život i takvi a priori imaju drugačije start up uvjete od premijera. Čisto bazno psihološki i podsvjesno kod svakog gledatelja, pa makar oni bili samo članovi žirija.

Na stranu lista dobitnika koji su rezultatom statističke metode ukusa spomenutih pet filmskih djelatnica, kao i kod svakog izbora nađe se zainteresiranih prokomentirati nekoliko aspekta ozbiljnosti i kvalitete festivala.

Jedan od bivših umjetničkih ravnatelja Pula film festivala, Zlatko Vidačković na svojem je društvenomrežnom Facebook profilu prokomentirao: “Večeras je srušena sedamdesetogodišnja programska koncepcija i tradicija Pulskog filmskog festivala kao nacionalnog festivala igranog filma, simbolično lokacijom dodjele, ali prvenstveno nagradama. Hrvatski dugometražni igrani filmovi, za razliku od animiranih koji imaju Animafest i dokumentaraca koji imaju Zagrebdox (a oba roda i DHF), imaju samo Pulu kao svoj nacionalni festival i Zlatne arene kao nacionalne filmske nagrade, i sad im je uskraćena i nagrada publike i Zlatna arena za scenarij i Velika zlatna arena za najbolji hrvatski dugometražni film i Zlatna arena za najbolju manjinsku koprodukciju. Nisam protiv da se u Puli prikazuju animirani i dokumentarni filmovi – čak sam za vrijeme svog mandata uveo i posebne sekcije i nagrade za njih (kao najbolji dokumentarac prvi je nagrađen “Gazda” Darija Juričana) i prikazivao ih u Areni – te čestitam laureatima na uistinu izvrsnim filmovima unutar svojih filmskih rodova, ali kao predavač kolegija Filmski festivali na ADU Sveučilišta u Zagrebu te Povijesti i teorije filma na HKS odgovorno tvrdim da je ovako miješanje u isti koš različitih filmskih rodova u nacionalnim filmskim nagradama formiranim po uzoru na američkog Oscara, britansku Baftu i francuskog Cesara – kolosalni koncepcijski promašaj umjetničke direkcije. Hrvatski dugometražni igrani film je ponižen i to u godini kad je imao sjajnih ostvarenja od kojih su tri prikazana a dva i nagrađena na međunarodnim festivalima A kategorije. Metaforički, na najdugovječnijem festivalu jabuka na svijetu glavne nagrade dobile su kruške i naranče“.

Dvije strane medalje

Jedan od glasova i argumenata kontra vrsnog i žanrovskog melting pota filmskih rodova. S druge strane trenutno aktualno vodstvo festivala će spomenuti činjenicu premale godišnje proizvodnje i naprosto po zakonu malih brojaka zašto ne uvrstiti i dokumentarce i crtiće u konkurenciju s igranim filmovima. Nismo Amerike i nemamo toliku godišnju proizvodnju da bi ih se jedan crtić i ne tako rijetki dokumentarni plasiralo miješanjem brojem i rodom. Ima logike i njihova numerološka strana.

Interesantno je kako su većina premijernih naslova ove godine potisnuti u ime već emitiranih filmova i kako će mnogi autori istih u tome također prepoznati jednu od poruka.

Dokumentarac kao najbolji film na većinski igranofilmskom festivalu je istovremeno prst u oko, s druge dobrodošla “pikanterija”, ali jedino što nije – jest iznenađenje, ma koliko se površni medijski naslovi lovili upravo za tu stavku i osnovni narativ feedbacka ovogodišnjoj pobjednici. No, istom se festivalu dogodilo da je lani propustio imati kategoriju filmske glazbe. Pa ne bi li tehnički i slični propusti raznih vrsta naprosto nastavili biti pravilom kad već profesionalizam ne može biti pravilom. Na stranu retorike, kamo sreće da s ovogodišnjim festivalom krene i bude potaknut natrag interes publike za pobjednike i da se očituje ne samo povratkom u kina, već TV i inim slijednim podrškama nacionalnom filmu.

Lista ovogodišnjih dobitnika je u nastavku:

Zlatna Arena za najbolji film: Veće od traume (Vedrana Pribačić/Mirta Puhlovski)

Zlatna Arena za režiju: Juraj Lerotić (Sigurno mjesto)

AZlatna arena za scenarij: Luka Rukavina i Rona Žulj (Cvrčak i mravica), adaptacija Ezopove basne “Cvrčak i mrav”

Zlatna Arena za glavnu žensku ulogu: Tihana Lazović (Samo kad se smijem)

Zlatna Arena za glavnu mušku ulogu: Goran Marković (Sigurno mjesto)

Zlatna Arena za fotografiju: Marko Brdar (Sigurno mjesto)

Zlatna Arena za montažu: Dubravka Turić (Tragovi)

Zlatna Arena za naj debitanta: Josip Žuvan (Gabura)

Zlatna Arena za glazbu: Coco Mosquito/Vjeran Šalomon (CVRČAK I MRAVICA)

Zlatna Arena za sporednu žensku ulogu: Ivana Roščić (Gabura)

Zlatna Arena za sporednu mušku ulogu: Krešimir Mikić (Escort)

Zlatna Arena za scenografiju: Ivan Veljača (Escort)

Zlatna Arena za kostimografiju: Ivana Zozoli Vargović (Dnevnik Pauline P.)

Zlatna Arena za masku: Snježana Gorup (Tragovi)

Zlatna Arena za oblikovanje zvuka: Dubravka Premar (Tragovi)

Zlatna Arena za specijalne efekte u filmu: Pleter i vatrometi (Gabura)

Ocjene publike

Za to vrijeme od ženskog ključa ovogodišnjeg žirija, publika u Areni je kao i obično bila poslovično nekritična – svima naslovima davali su statističku bar četvorku. Što bi u prijevodu značilo ili da su samo jako pristojni ili da uopće nisu gledali što zaokruživali ili da su naprosto nekritični a statistika ne pokazuje je li ocjene zaokružilo par desetaka, stotina, tisuća ili koji broj glasača. I jesu li uopće J.

Cvrčak i mravica: 4,83

Veće od traume: 4,82

Dnevnik Pauline P.: 4,73

Sigurno mjesto: 4,64

Hotel Pula: 4,60

Samo kad se smijem: 4,60

Pamtim samo sretne dane: 4,56

Sedmo nebo: 4,55

Garbura: 4,48

Smrt djevojčice sa žigicama: 4,47

Pelikan: 4,29

Tragovi: 4,24

Escort: 4,09

Kako god bilo, tragom frenetičnog usklika velikog oca hrvatske filmske neudržavnosti Franje Tuđmana i mislioca novih filmskih tuzemnih zbiljnosti: “Imamo Hrvatsku”, tako je neki rodno nesvrstani Zlatko Vitez moguće propustio na vrijeme došapnuti ono što se za Tita često lijepilo u stolicama brijunskih kina u kojima su Curton, Tylor i Loren sjedili uz Druga Glavnog Filmofila. Imamo festival. 😉

Naslovna fotografija: https://pulafilmfestival.hr/

Pročitajte još...

Pop Cooltura: Američki izbori – Freak show? Prejako. Cirkus? Preslabo…

U sitnijoj sjeni izbora Joea Bidena kao novog američkog predsjednika, daleko je vredniji podatak da je njegova prva zamjenica i potpredsjednica Amerike postala – Kamala Harris. Prva Afroamerikanka tako blizu centralnoj poziciji...

Pop Cooltura: 2021. godina nulta. Dinosaurusi nisu preživjeli!

Svejedno, stvari će se događati ma koliko vi oprezni bili prema njima. Pod pretpostavkama da će sve biti ok, povratak regularnom slijedu zbivanja značio bi da vam je dozvoljeno očekivati. I kino i koncerte i knjige i live and loud. Hajde da se probamo boostat optimizmom. 

Pop Cooltura: Canary Black kao moguć put za spas i uzlet hrvatskog filma

Po modelu pokušaja promašaja, lijepo je vidjeti priliku za međunarodnu aklamaciju Hrvatske kao prelijepe piste za snimanje filmova putem kojih će milijuni ljudi potencijalno poželjeti biti ovdje. Doživjeti izbliza

Pop Cooltura: Biti peder ponekad je puno više karakterna osobina nego seksualna orijentacija

Koliko god razumijevali potrebe društva za nalukavanjem u tuđe privatnosti i voajerizam te dosadu vlastitih života skrivali zavirivanjem u tuđe, svako lice na ovoj planeti bi trebao biti urednik svog reality showa ili kako je to popularno u vrijeme bez weba rekao Slavko Kolar – svoga tela gospodar

Povezano

Pop Cooltura: Sergej Trifunović: Državni neprijatelj broj 1, 2, 3, 4…nastavite niz

Jer ako nemamo neprijatelja nemamo smisla. Privatnog ili Državnog neprijatelja broj 1, 2, 3, 4…nastavite niz. A najbolje kad ih se sedam ili još bolje biblijskih deset kumulira u jednoj osobi. E tad je tek slatko

Pop Cooltura: Fenomenologija vječnosti Stonesa

Fenomenologija trajanja Stonesa, koliko se god zafrkavali je u uspješnom niveliranju i micanju jedni od drugih kad bi prijetilo raspadom i krizama

Pop Cooltura: Kako je Danijel ‘Džuli’ Popović razotkrio plagijatora The Weeknda – Glazbeni Detektiv, part 1.

Tako kad nema inspiracije, a nakupi se godina staža uvijek ostane prostora poentiranja prstima na nekog drugog koji nas je pokrao zaradivši na tome milijune

Pop Cooltura: Politizacija anti bogataškog hita i Mama ŠČ! efekt

Ljeto je pri kraju, hype će splasnut, analize i protunapadi će dobiti svoj drugačiji predznak, broje prodaje će bitno pasti, a pjesma će ostati tek pjesma. Podobna za sve osim za instrumentalizaciju od nemaštovitih ljudi kojima je jedini interes imati mišljenje i nemati pristojnost

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime