Poznati britanski književnik indijskog podrijetla Salman Rushdie nedavno je napadnut nožem i ranjen višestrukim ubodnim ranama na pozornici u Chautauqui u New Yorku gdje se spremao održati predavanje. Pisac je nakon uboda pao na pod, policija je komunicirala lakše ozljede, prevezen je u bolnicu, stavljen na respirator i nekoliko dana pušten očekivanjima. Napadač je identificiran kao 24-godišnji mladić Hadiju Mataru iz Fairviewa u New Jerseyju, a klasifikacija će dobiti etiketu zločina iz mržnje i religijski fundamentalističkih pobuda. Nije mu bilo prvi put. Ni jednom.
Nakon što je globalnu reputaciju i pažnju ne samo literarne scene stekao početkom osamdesetih romanom “Djeca ponoći” s multimilijunskom nakladom, život će mu promijeniti postmodernistički nadrealni roman “Sotonski stihovi” iz 1988. godine. I učiniti ga “državnim neprijateljem nr.1”, odnosno čovjekom čija je glava bila procjenjena na 3 milijuna američkih dolara. Toliko je tadašnji iranski vrhovni vođa, čelnik Islamske revolucije, ajatolah Ruholah Homeini ponudio za likvidaciju Rushdieja. Fetva, zapravo tjeralica na zapadanjački western način, s Bliskog je istoka zazvučala dovoljno ozbiljno kada je post festum iste životima platilo nekoliko desetaka ljudi, koliko ih je ubijeno nakon objave odnosne knjige.
Ubiti je riješiti problem
Iako su se nasljednici Homeinija fetve odrekli, pustili je u zastaru, dopustiti relativno normalniji život Rushdieja, godine trzavica na bilo kakav spomen javnih aktivnosti dotičnog činile su ga stalnom metom. To će dokazati i aktualni pokušaj atentata. Jer, prema opcijama islamskih fundamentalista, ubiti je riješiti problem. Dokinuti, spaliti prije čitanja. I razumijevanja. Razumno, kao i svako drugo rubno tumačenje bilo koje religije i njihovih dogmi. Rushdie će uskoro biti skinut s aparata i stanje će mu se znatno poboljšati.
Pop Cooltura: Smrt Vladimira Matijanića i (bez)vrijednost života u Republici Hrvatskoj
Kontraefekt napada bit će činjenica kako nije sama smrt nego tek blizina i mogućnost smrti relativno dobar afrodizijak pop kulturnoj publici. Stoga će zanimanje i prodaja njegovih djela porasti više od 100% od vremena prije napada. U izdavačkoj kući Penguin Random House su nakon prvotnog zgražanja nad činom mogli odahnuti. U bizarnom svijetu poput našeg nije bilo malo onih koji su posumnjali i na insceniranje događaja.
Ono što je naljutilo fanatike u “Sotonskim stihovima” zgode su dvojice Indijaca Gibreela Farishta (bollywoodski superstar glumac) i Saladina Chamcha (voice over artist/radio glumac) čiji je zrakoplov bio na meti terorističkog sikhskih napada i koji se kao jedini preživjeli s leta Bombay – London i padu zrakoplova usred kanala LaManchea nađu na plaži u Engleskoj. Pritom jedan od njih poprima oblilježja arkanđela, a drugi Sotone. Tu ne staje.
U kako pogrešnom svijetu živimo
Ono što je posebno taklo vjernike je kada bludnicama u djelu daje imena žena proroka Muhameda, potom izmišlja lik novog proroka Mahunda koji pod Luciferovim pritiskom priznaje kako je pomislio da se mimo Alaha, njihovog vrhunaravnog bića, mogu štovati i drugi bogovi. Događa se u rasplitanju radnje još tu samoubojstava i teških obiteljskih odnosa te nelakih interpretacija i kritičkih pogleda na “ne diraj” trenutak Alaha i Kur’ana. Slojevito i kompleksno djelo uglavnom je kontekstualizirano kao grda negacija islamskih svetih polazišta. Što će postati razlog jačanja i zazivanja postavki Nove inkvizicije kontra svih vrsta hereze.
U kako pogrešnom svijetu živimo. Onom krivom na generalnom pladnju. Gdje je sve na švedskim stolovima. Na, uzmite. Gdje se nasiljem rješava neistomišljenike. Gdje se uvjerenja prozivaju svetinjama. Gdje se svetinje smatraju važnijim od živih bića i potrebe kulture dijaloga, misli, kritike, izražavanja. Gdje se isključuje prije nego se čuje. Gdje je suprotna strana prijetnja, a ne potencijalni izvor kvalitetnog proširenja znanja i konstruktivne debate.
Rushdie nakon operacije i preživljavanja ovog napada doživljava novu mladost i renesansnu. Hoće zahvaljivati mladiću s početka teksta – teško. Jer klinci ionako ne čitaju. Ne ako nije na mobitelima.
Mixer jednog imidža: Podiže li nevidljivost ženama vrijednost?
Sveučilišta u Velikoj Britaniji ukidaju studije engleske književnosti
A književnost se u kolijevki europske pop kulture doživljava nepotrebnom. Pa sveučilišta u Velikoj Britaniji najavljuju gašenje studija engleske, nacionalne književnosti. Jer, prema pisanju Guardiana, istraživanja pokazuju kako nemaju ljudi koristi od studija i opće kulture. U prijevodu nisu isplativi. Ne, nije zafrkancija i uvod u neki od ingenioznih skečeva Montyja Pythona. 4 real je. Znanja nacionalne, engleske književnosti nisu utilitarna. Nemaju potencijal brzog povrata uloženog nova na konkretnos mjerljiv način. Točnije amerikanizirani koncept inputa i outputa sad pokušavaju Britsi privoliti i etablirati u svom novom društvenom poretku i gradnji novih suterena kulture.
Nekad spaljivanje knjiga, danas kapitalizam at it`s worst of the best – propast zapadnjačkih civilizacija prema višestoljetnim predviđanjima filozofa garnirala se iz vremena u kojima se počinje mjeriti isplativost pročitane knjige, stečenog znanja, humanističkog obrazovanja, poznavanja povijesti književnosti, umjetnosti i filozofije. I kad biste pomislili da će takva odluka ići od nekog staljinističkog Putina ili sličnog autoritarnog vođe, jok, ovi koji voze lijevom trakom će prvi sjesti na ideju. Da ne povjerujete.
Spaliti prije čitanja
Fol kulturno, uštogljeno i štrebersko, lumen društvo. Referentni i utjecajni informativni magazin Guardian tada kreće u članku nabrajati poznate ljude koji su završili englesku književnost ne bi li na taj način pokušali gomolju objasniti zašto je studij engleske književnosti važan. Sam Mendes, Mark Knopfler, Corrinae Bailey Rea, Zadie Smith, Jessie Ware, Stephen Daldry, Chris Nolan, Emma Thompson – samo su neki od “argumenata” koji su svojim etabliranjem dokazali kako kapitalizacija znanja engleske književnosti nema klasičnu limar lim uporabnu vrijednost nego druge vrste isplativosti u kreativnim industrijama.
Mixer jednog imidža: Predsjednik i dama – finska posla na hrvatski način
Ali, koga briga, logika je novih inkvizitora i ekonomista novih milenija. Klinci danas ionako ne čitaju više pa nema štete. U prijevodu – spaliti prije čitanja, ionako ćemo za dva stoljeća komunicirati mislima, finalizirajući srednješkolsku fikciju potpisnika ovih redaka.
Uz realnu prijetnju zazvučati staračkim gunđanjem – ne izgleda ovo na dobro. Bar ne, ako u opciji alternative ne nude neko jebeno sexy čipiranje kojim nekim novim klincima pri biološkom činu rođenja umeću neke nove robotike u kapsulama koje jamče korištenje svega znanja svijeta.
A koliko je to realno, ne treba do Philipa K. Dicka i njegovih vizija o tome sanjaju li androidi električne ovce.
Ne sanjaju. Ne. Nije im rečeno kako. Samo stoje pred ogradom tora. Gledaju u drvo. I pokušavaju što točnije ponoviti – beeeeeee. A Salman Rushdie i slična nepotrebna niškoristi garda je odavna mrtva.