Bilo jednom jedno vrijeme i jedan drugi prostor u kojem je svirao duhovit i simpa bend, nazvani alanfordovski Zabranjeno Pušenje. Ljudi su ih voljeli. I pjevača, frontmena, centralnu mic figuru dr. Neleta Karajlića i Sejine pjesme, većinskog autora Seje „iz sjene“ Sexona. I bili su rubni i sjajni od 1984. do 1988. snimili četiri manje više kultna albuma. Skupa su u tom bendu potpisali takve simpa stvari poput “Šeki is on d road again”, “Nedjelja kad je otišao Hase”, “Hadžija ili bos”.
Na rubu su samodokidanja i raspada bili u vrijeme “Crko Maršal” epizode kad je interna zajebancija Nadrealista (čitaj balkanskih Monty Pythona) u socka Jugi prenesena u kontekstu asocijacije na smrt Tita rezultirala medijskim bojkotom svih vodećih medija na prostoru eks Juge. Sva se srdžba medijskih i socka orijentiranih urednika strusila prema Nju Primitivsima (iz stiha pjesme “Anarhija All Over Baščaršija” s debitantskog albuma “Das Ist Walter”) te primorala sarkastične, cinične i ironične momke da promisle o prestanku. Jes da je nedugo, koju godinu prije njih slične probleme sa sistemom imao i Bora Đorđević kao lirski spiritus movens Riblje Čorbe u vrijeme “Mrtve prirode” i pjesme “Na zapadu ništa novo” te stihova “za ideale ginu budale” i “kreteni dižu bune i ginu” zbog kojih ga se saslušavalo od strane komitetskih aparatčika. No, to je neka druga priča.
Postali su dvojica
A onda su po ratu jarani odrasli i poduplali bend i postali dvojica. Jedan nastavio s hrvatske strane pisati povremeno jednako lijepe ali bez karizme otpjevane pjesme poput “Možeš imat moje tijelo”. Drugi se poturčio uz Emira Kusturicu i privinuo uz No Smoking Orchestra te snimio i soundtrack za “Crnu mačku belog mačora” dok se i tamo nisu vrata priškrnula. I onda su 2023. ostali opet samo dvojica. Svaki sa svoje strane Sarajeva. Koji se ne mogu dogovorit oko pjesama i imena mimo blata kojim se medijski nabacuju optužbama o četnikovanju i stavovima prema Sarajevu prije i nakon ratnih razaranja.
“Ti se oćeš šlepat uz moje pjesme pizdo, e neš više…” Sejo će alias Davor Sučić.
“To su naše pjesme, a kite ti one ne vrijede da ih nisam ja otpjevao…” Dr. Nele Karajlič alias Nenad Janković.
Pop Cooltura: Cancel culture tj. o ukusima i mišljenjima se mora raspravljati
Obojica donekle, ne potpuno u pravu, ali argumenti bonus taština zapravo prilično logično stoje. I ostavljaju i blato i gorčinu sjećanja na neke drčne, prkosne, buntovne klince kad ih kolesterol uzme i krv uspori kolati počnu izgledati na taštinske freske čija će medijska prepucavanja biti hranom za ove željne tuđih posranih gaća i smrdljivog donjeg veša. Tužno kako uspomene godinama odu u mulj. I onda ne zazovi neke nove klince koji će sve to staro satrat s tri tona i reć dosta tog krmavljenja ovo je zvuk za “novo, novo vrijeme”. Šteta kulta. Gotovo da je vrijedno novog otkazivanja.
Naravno da može…ili ipak ne može?
Kad ljudi koji su pjevali s prijezirom o svemu u što su se danas pretvorili počnu živjeti svoje neprepoznatljive kiborg starce. Onaj nalik Dr. Neleta i onaj nalik Seje. Raja. Dvojac do Elvisa J Kurtovića – to je onaj iz raje koji je napisao pjesmu najboljeg naslova u povijesti ovih prostora “Ko te kara nek ti piše pjesme”.
U nekom normalnom društvu i vremenu, pri normalnom stanju svijesti, ma koliko se više ne slagali zbog politike, nogometa, stiha i ćevapa ta su dva momka uzela pod ruku sebe četrdeset godina mlađe, sjela za stol pored ćevabdžinice na baš čaršiji i poveli ovaj razgovor.
“Slušaj Sejo, ja bi s klasičarem Stefanom Milenkovićem prearanžiro i sviro naše, aj tvoje pjesme, iz Pušenja kad smo režali, sve autorsko ide ZAMP-u, za sve ćeš dobit tantijeme, jebo mater možel, a?” Dr. Nele će.
“Naravno jarane, idi i pjevaj, šta te god veseli, ako je za raju vala neka je…“ odgovorit će Sejo prije nego srkne guc turske kafe.
U tom će trenu kelnerica, neka nova mala od Azifa sa Skenderije, uske haljinice i pregačom prić blizu njihovom stolu i reć malo pa djedovima: “Jel djedovi, mogul ja naplatit ovo…”, a djedovi će se šeretskim osmijehom istovremeno latit za džep i zaustit reć: “Sjed na krilo mala da vidiš kol`ko djedovi još mogu živnut…“, al sjetiše se nekog novog vremena u kojima bi ih otkazalo.
Zbog Prljave mašte i pokvarenih strasti. Ali i to je neka druga i nečija tuđa priča.
Ostao je tek osmijeh na usnama vječnih mladića.