Kolumne si uvijek doživljavao kao krune novinarstva, vrlo povlaštene forme izražavanja, do koje dolaze samo najveći. Odličnici. Top of the pops. Creme de la creme. Ljudi platonovskih širina, senekinih leksika, aristotelovskih znanja, sokratovskih vizija i loureedovskog minimalizma. Jedan akord je ok, dva akorda su rokenrol, tri akorda, hm, to je već rubno jazz.
Majstora sposobnih od tri milijuna sedamsto i pedeset sedam načina sabrati sve u jedan plus jedan jednako dva. Društvenih logičara, matematičara i psihologa u jednoj osobi koji pokušavaju biti korelativom košnice svojim komentarima.
Idealtip su. Uzori. Želiš biti poput njih. A onda se vrata odškrinu…
Svako u svom plemenskom ili globalnom momentu. Ljudi koji nude nove obzore iz vlastitih perspektiva, sažimu iznad imena i prezimena suštinu zeitgeista i svakodnevice na način kako vox populi i čitateljski lynch mob možebitno to i ne bi nužno očekivao ni htio.
Duhoviti su. Pitki. Zajedljivi. Zabavni. Zaokružuju društveni moment, osvrću se referentno i relevantno, otvaraju nove horizonte, iznad su navijanja ikakvih političkih agendi ili posluživanja lijevo desno centralnim zemljanizmima i vladajućim i opozicijskim stranputicama i ideološkim tacnama.
Naprosto, idealtip su. Role modeli. Uzori. Želiš biti poput njih. A onda se vrata odškrinu.
Nisu idealtip. Nit role modeli. Još manje uzori…
Jednako tako si utopijski želio gledati na kritičare. Filmske, glazbene, likovne, kazališne, literarne – svake vrste. Oni su profesionalni. Veliki. Arbitražni. Vjerodostojni. Bitni. Opinion makeri. Nedodirljivi. Ali jao. Onda ih upoznaš. Pače, budeš aktivnim dijelom. Jednu godinu, dvije, tri, pet, deset, petnaest. I počneš iz prve, druge i treće ruke kužiti odakle sve propušta i kako tvojim naivnim idealiziranjima i vrtić perspektivama staju na rep.
Naprosto, nisu idealtip. Nit role modeli. Još manje uzori. Copy pasteaju PR tekstove, prepisuju i to loše inozemne tekstove, nemaju sposobnosti sublimiranja vlastitog kritičkog mišljenja niti postavljanja ikakvih suvislih teza. Prijateljuju s ljudima o kojima pišu pa postavljaju ‘prijateljsko novinarstvo’ prije profesionalizma. Ulaguju se i dodvoravaju za nekad besplatne CD i karte za koncerte. Draškaju si ega i komentiraju članke misleći da njihova prostoproširena zarezuje ikoga mimo njihova zrcala. Skupljaju se u pseudokulturnjačkim kružocima po principima istomišljenika i sličnomišljenika. Seru si jedni po drugima u izostanku trećeg. Kokošarnik je evoluirana forma njihova bistva. I ni po čemu nikad ne želiš biti poput njih. Pored njih. Niti u istoj sintaksi s njima, kamoli rečenici.
Nije samo kvaliteta stila pisanja i brzina misli već i jačina i čitanost medija
I onda odškrineš vrata. Prekopaš korijenje kolumnizma kao zadane forme još od vremena brit pop škrabala Johna Hilla, to je cca sredina 18. stoljeća, kad se frajer na tjednoj bazi u London Adviseru izražavao pod pseudonimom Inspektor. Nikad ne popušiš te pseudonimaške fore jer je naprosto kukavički skrivati se po marginama svojih misli i nemati muda stati pod svojim rednim brojem i slovima pred arenu. Pusti te arty farty spike to je kao model izražavanja. To su samo modeli skrivanja.
Osvrneš se globalno, pretražiš vladajuće i najjače svjetske tiskovne ili online varijante medija ne bi li čekirao kako to izgleda prva liga. Shvatiš da nije samo kvaliteta stila pisanja i brzina misli već i jačina i čitanost medija ono što određuje društvenu snagu i potencijalni reach kolumnista. Od late Eda Sullivana do Hede Hopper, Kyle Smitha, Mikea Downeya, Ann Coulter, Davea Barryja… od NY Times preko Washington Posta, LA Timesa, Miami Heralda s američanske pop kult strane, preko Daily Expressa, Daily Telegrapha, Timesa, Independenta, Guardiana, Simona Heffera, Johna Smitha, Marka Steelea, Robbieja Cramptona kao UK ogranaka, pa ostatkom kulturnjačkih civilizacije do aussie majstorica i majstora i neengleskog govornog područja.
Pa se vratiš svojim plemenima…
Počneš sa sjećanjima na periode Tanje Torbarine u Globusu. Nisu puno tog politiziranja ni društvenog konteksta razumio, ali zamišljaš tetu duge plave kose i poprilično zavodljivog osmijeha kako sjedi na katedra stolu ispred tebe i značajno ti pogledom govori – mulac, njam. Vedrana Rudan je bila superduhovita i britka u svojim vulgarnim i punkerskim prkošenjima svima, sebi, svemu. Ostane ti zabrikana ona njena ingeniozna konstrukcija o „intelektualno nevinim“ ljudima. Jelenu Veljaču pratiš stilski i Torbarina moment se flashbacka u pojedinim njenim rukavcima i razmišljanjima. Iako počesto ne razumiješ odakle se i kako u istoj osobi mogu pomiriti toliko oprečnih susjedsko buntovnih i aristokratskih svjetonazora. To bude interesantno promatrati kako biti punkericom bez ziherica i društvenom aktivisticom u svijetu online lomača. Dosurfaš do Andree Andrassy koja je također britka, izgradila svoj stil vječno iznenađene i propitkujuće cinične zajedljivosti cure iz susjedstva. Ona dobro pristaje u koju god fotelju izabere prisjesti, dokle joj vlastiti marketing nemir dozvoljava.
Kad vidiš da rubni likovi poput Ivkošića ili kako mu je već točno prezime bilo pokušavaju sabirati misli u Večernjacima i lupati kontre lijevo centriranim škrilacima Tomićima iz Jutarnjih isfuravaju svoje političke opcije pa desničarenja kontra socijalizmima uspiju plasirati uvijek značajnoj masi ljudi koja će pljeskati bez obzira viknuo: ‘Oj gnoj’ ili napisao nešto doista vrijedno. Njihove slobode misli i izražavanja zagarantirane su dotle dokle vlasnik i financijer medija za koje rade ne misli da ugrožavaju sponzore. Nekad crkvu, nekad HDZ, nekad SDP, nekad Todorića i Tedeschog, sutra Rimca.
I razmišljaš kako je bilo bolje kad ih nisi znao…
Uspije te promašiti genij zlatnog doba britkog Feralovog kružoka, Ćiće Senjanovića, Lucića, Ivančića, još više te promaše oni povremeno popularni blogeri s raznim ‘dovitljivim’ pseudonimima i zaštitama u svojim oh so bonvivanskim i intelektualno nadmoćnim kulturnjačkim i alter kružocima čiji kulturnjački fašizam drka isključivo na vlastite konstrukcije i tolerira samo sličnomišljenike, a u alkoholizmu i drogama nalaze ah tako beatnički izlaz svojim dnevnim depresijama i kuženjima stvarnosti.
Dvogledaš sav kontraefekt kad se kao musavi fan upoznaš sa svojim herojima, susretneš ih iz prve ruke i onda oni progovore. Pffffffff. I sav ti svijet šarenih lizaljki, sladoleda i iluzija padne u jarak. Nestane u zipu. Poput balona od sapunice. I razmišljaš kako je bilo bolje kad ih nisi znao. Kako bih često pričao u uredu stolicu do stolice s Antom Perkovićem koji se volio držati po strani i imati što manje kontakata. Kako bi rekao MySpace – 0 friendova. Kraljevska pozicija za kolumnista i kritičara.
Ljudi su stoka. Čast iznimkama. Ima ih koji mogu i znaju malčice bolje od toga. Bez vrijeđanja krda.
Ostanu zadnji biološki tragovi institucije Igora Mandića koji je često znao biti svrhom samom sebi. Ili vrlo zabavnog ali neredovitog Hrvoja Marjanovića koji kad ne smišlja prostakuša rime za Krankšvester piskara za Indeks tu i tamo, a, čije bih opservacije često parafirao.
Tjedne opservacije Bore Dežulovića kao pop kulturno dobro
I naravno Bore Dežulovića. Mitskog lika čiji je tok misli zabavan, a stilistika intrigantna. Koji je svoje splitske geto korijene poput modernog filozofa produžio na kuženje kako je samo uz zajebanciju moguće preživjeti ovaj kaos i ovu balaševićevsku crticu koju optimisti zovu životom. Čije su se kolumne prepričavale, knjige čitale, predmeti interesa proširivali od splitskih geto internih shema na nadnacionalna pitanja, linkovi sherali na stotine puta. Bilo da pisao o uraru Vladi Soroli iz Rijeke, Balaševiću, ratnim zločinima, pajacima od post tuđmanizma i države.
I kad je gubio jake medije iza sebe ostalo je pitanje imanja njegovih tjednih opservacija kao pop kulturnog dobra. Njegove konstrukcije tipa parafraze da ne postoji jedan zakon na svijetu, a pogotovo Balkanu, koji balkanski čovjek neće shvatiti kao izazov potražiti način kako ga prejebat pa onda drkat na svoju dovitljivost umjesto da je isto vrijeme i intelekt pokoristio za nalaženje lijeka protiv tuzemnog plemenskog i susjedskog idiotluka. To je sublimat prirode i društva RH, BiH i Srbije u malom prstu. Točno to. Nema dalje.
Fala vragu i novom stoljeću vlogeri i video likovi poput Joea Rogana postaju realno novom kolumnističkom formom doduše u video obliku i kroz formu intervjua tj. podcast razgovora sa svojim gostima. U tuzemnom društvu neku inačicu toga rade Podcast Inkubator ekipa sa svim svojim voditeljskim limitima i manama, prednostima i zabavnostima, brojke su na njihovoj strani.
Malo ih je kvalitetnih i globalno, a kamoli lokalno. Ali ono što rade je uz referentne goste koji znaju i ne boje se složiti nekoliko prostoproširenih, uspijevaju piknuti bitne društvene teme, pa bar ponukati na dijalog. Koji je u kulturnom i konstruktivnom vidu ovim prostorima apsolutna nepoznanica od akademskih do zidarskih nivoa. Bog mater, pička mater i kurac palac, cancel culture uvijek i zauvijek prije respekta sugovornicima.
Danas je novinarstvo cca google translate bez autokorekta
Novinarstvo je kroz svoje kraljevske forme – kolumne, kritike, intervjue, reportaže, komentare bilo dignitetna forma. Neki mali panel utjehe za one koji su u knjigama iz srednje čitali i one pasuse ‘za one koji žele znati više’. S naglaskom na bilo.
Danas je cca google translate bez autokorekta. Prepisivanje Facebook, Instagram i inih statusa javnih osoba i istraživačko surf novinarstvo od skandalčića do citatića, tj. ničega.
Kolumne i kritike uvijek doživljavaš kao vrh novinarstva i pozlaćene žurnalističke forme. Ali onda tresneš pri 180 km/h direkt u zid bez onih safety balona za napuhavanje prilikom udara. Pogledaš – čemu, kako i kome. I odjednom korigiraš apetite i deluzije. Svašta se prešvercalo unutra i trebalo bi imati strašan filtar ne bi li se kroz močvaru došlo do bitnih momenta i ljudi vrijednih pet minuta pažnje.
Želim biti Boro Dežulović. Ma ne želim, karikiram. Niti da imam zeru njegova talenta i brzinu sinapsi. Čitam ga. I to je sasma dovoljno. Za koga je, super je. 😉