Neki dan na putu s posla, misli okupiranih nekim problemima, isključena iz mjesta i vremena u kojem hodam, samo zahvaljujući autopilotu nisam se usput spotakla ili sudarila. Negdje kod Ranjenog Isusa iz zamišljenosti me prenula pjesma. Nespretno se kotrljala melodija: “Zbog jedne divne crne žene, zbog njene divne crne kose…”.
Nisam crnka, ali sam prihvatila riječi upućene u smjeru mog pogleda jer su dječje topile sivu boju mojih misli izazivajući jedan rozi osmjeh. Taj je osjećaj vrijedio 20 kn. Pjevača ste sigurno zamijetili: sjedi u kolicima na Ilici, nekad kraj Dolca ili ispred Katedrale. On je Jasmin, ima 52 godine, rođen je u Zagrebu, po zanimanju je postolar, komunikativan je, zabavan i voli pjevati.
“Bolje je kad pjevam. Ljudi su raspoloženiji, a bolji je dan i što se novca tiče. Ali ne možeš svaki dan pjevati, nije mi uvijek do pjesme. Najgore je kad pjevam, a ljudi prolaze ko zombiji. Onda izgubim volju.”
Čije pjesme najviše voliš? Tko ti je najbolji od pjevača, Jasmine? Mišo?
“Petar Grašo, Vanna…”
A koga bi… Recimo da možeš bilo koga, zvao da ti svira na svadbi?
“Za to više volim narodnu muziku. Zvao bi Maju Šuput, ona je otkačena.” Ipak, jedno je pjesma za široku publiku i narod u prolazu, drugo za svoju zabavu i slavlje.
Prolaze usput gradom poznati sugrađani, mnogi ga simpatiziraju: “Gle, meni ti uvijek Sandra Bagarić da nešto. Kad me vidi, pozdravi me. I ja nju puno pozdravim, uvijek je ljubazna i elegantna, znamo se dugo. Onda Tarik Filipović i njegova žena. Pristojni su, pozdrave. Neki glumci isto… Ima krug ljudi koji me ne gleda kao prosjaka, nego kao vedru i komunikativnu osobu. Nisam naporan, nisam dosadan, imam svoj stav i svoj gard. Radim to što radim. Kad je nešto loše, ne obazirem se. Nikog ne vrijeđam, nikog ne diram, ne diraj ni ti mene. Većini sam OK. Ima imućnih ljudi, gazdi lokala s kojima sam dobar, daju mi 50 kn, 100 kn, uvijek me pozovu i super su.”
“Ali u grad se poslije potresa sjatilo puno njih koji nemaju veze ni sa čim. Ja sam ti čak znao i ovog što je ubio ženu u Rijeci. Pjevao je histerično, vidiš da nije čist. Pitao me jednom što mislim o njegovom pjevanju? Rekao sam mu da je OK, da ima glas, ali da se previše dere. U pjevanju postoji intonacija, moraš to regulirati. Kad je refren, pukneš da ide gore, ali ne možeš pjevati cijelu pjesmu u deračini. Tu smo se malo zakačili, bio je bahat, pjena mu je počela ići na usta i skužio sam da mu ne smiješ ništa reći. ‘Glasnoća ima svoju čar’, veli on meni. Najradije ga ne bi više ni pozdravio, ali tu smo na Ilici i ne želim se dovesti u situaciju da ga preokrene i da me nabije nogom u glavu, pa sam se vratio i rekao mu: ‘Stari, ma super pjevaš!’. Čak mi je znao dati 10 kn ili donijeti neku hranu. Pio je te depresive, ali je pomislio da mu više ne trebaju…“
Čekaj, zar ima i toga da te netko dira, da bude grub prema tebi?
“Naravno da ima. Doživio sam šamarčine, pljuvanje, vrijeđanje po nacionalnoj osnovi. Ima ljudi koji misle da imam avione, kamione, da zarađujem milione. Sigurno sam tu zato što sve to imam…”
Čime se može mjeriti jad, zloća i bahatost čovjeka koji nema ništa pametnije za raditi, nigdje drugdje za izbaciti gorčinu i frustraciju, nego se iskaliti na invalida koji nenametljivo prosi na ulici? A može se lijepo spojiti na Internet i izrigati žuč u komentarima na medijske članke o cijepljenju, o početku ili kraju nečije ljubavne veze kao svaki potkapacitirani Hrvat koji drži do sebe. No, što Jasmin takvima može?
“Nekad šutim, nekad komentiram. Nisam baš jako vulgaran, na kulturan način probam ukazati. Kažem da ne razumijem zašto me vrijeđaju kad nisam ništa pitao. Možeš mi nešto dati ili ne dati, ali treća solucija ne postoji. Srećom, takvi su rijetkost. Nekom jednostavno nisi simpatičan. Pitam ga bi li se mijenjao sa mnom?”
A subotnja špica? Znači li puno ljudi i više love?
“Ti ‘fensići'”, smijuljimo se ko’ Statler i Waldorf, “vikendom idu gradom da ih vide. Šeću malo gore, malo dolje, imaju firmirane stvari. Malo se sredila i sad ide na Cvjetni, popije kavicu da je tamo vide”.
Što će cure nego da se povremeno srede? Ne možeš reći da nisu zanimljive i zgodne, da ti se ne sviđaju komadi.
“OK, ima lijepih žena, ali ja volim prirodno lijepe žene. O ukusima se ne raspravlja, ali s tim botoksima u ustima sa sedamdeset godina… Imam svoje mišljenje o tom. Meni je ružno, ali ako je njoj lijepo…”
Ajde ne zezaj, pa nisu sve cure takve. Većina je prirodna, jednostavna, verujem i zanimljiva kad započneš razgovor.
“A dobro, je. Evo za Badnjak je bilo gužva, puno ljudi u gradu, bilo je komada. Ne možeš izabrati kad ih je toliko. Ja bi bio dobar Fashion Guru. Sve detalje vidim. Evo tetovaže. OK, tetoviraš se jer ti nešto znači, ali tetovirati se od glave do pete, malo mi je to ‘too much’. Kak’ se zove onaj pjevač, onaj naš domaći s dugom kosom? Zgodan dečko, a što mu to treba. Može biti u centru pažnje samo što je mlad i zgodan. Ima nešto, ali se bez veze pošarao.”
Kad već tračamo, reći ću ti da ima tu po centru nekih što prose, ali su i grubi, bezobrazni. Ako im ništa ne daš, vrijeđaju. Nadrapaš li i ti zbog takvih?
“Mladi i zdravi, a prose. Ima ih tamo, znaju se međusobno, njima je to biznis. Ni jedna nije samohrana majka. Ima jedna, dođe iz Bjelovara zaraditi lovu. Te ti se unesu u facu, neće one da im kupiš pecivo, burek ili pizzu. One hoće u Muller! Ljudi su bili osjećajni, ali su se opametili. Došlo je drugo vrijeme, ljudi ne daju za njihove laži i iskorištavanje. Znaš kako one? Jedna dobije 50 kn pa ode drugoj javiti tko joj je dao te novce, onda i druga ide tamo. Kažu im ljudi da su već dali svoje pa budu napadnuti. Sve je više nenormalno.“
A dok je još bilo turista, pun grad gužve, je li se lakše živjelo?
“Koreanci su htjeli dati, prije oni nego Talijani. Talijani su škrti! Sve to zavisi i do agencije. U nekim je zemljama zabranjeno prositi, pa onda agencija upozori i kaže da nam ne daju ništa. A gle, ja u Hrvatskoj i nemam baš puno prava ko bolesna osoba. Imam 800 kn, imaš i tu jednokratnu pomoć, ali prije je to bilo drugačije. Mogao si dobiti tri puta jednokratnu pomoć, odmah na ruke. Sad se postrožilo, ne možeš samo tako doći i reći ‘Dobar dan, ja bi jednokatnu pomoć, sad mi baš treba’. Moraš tražiti, pa čekati rješenje i za tri mjeseca dobiješ 300 kn. Prije si dobio po 500 kn, čak i 1000 kn.”
Zašto nisi postolar?
“Jedino da radiš u tvornici i da radiš samo jedan segment, npr. samo lijepiš gume, samo krojiš neki dio i tu moraš napraviti normu. Radio sam jedno vrijeme. Ali ni tvornica više nema. Ne mogu ja kao invalid imati svoju postolarsku radnju. To se moraš ustati, sjesti. Osim ruku, moraš imati i zdrave noge. Za neke druge poslove sam sposoban. Evo, mogao bi raditi na radiju. Komunikativan sam, volim komentirati prolaznice, prolaznike, zbivanja… Uvijek sam u toku ko RTL UŽIVO!”
Prođe tako još jedan tmuran, zimski zagrebački dan. Dan u kojem turobnost poput vode utapa raspoloženje, a derutne ulice pritisnute krupnim oblacima sivila tjeraju toplini doma. Ipak, koliko god loš dan bio, prehodali smo ga sretni jer se imamo čemu ili komu vratiti. Dozvolimo zato malo ljubaznosti, koju sekundu usputnom susretu jer nikad se ne zna, možda se i ugodno iznenadimo. Zbog svoje muke, ne budimo slijepi i gluhi, ni sudac ni porota. Kuna, dvije za pjesmu, dobru karmu, kismet ili čisto zbog milosrđa neće te spasiti, a nekom će možda značiti. Daj kao da ti ne pripada.
“Zbog jednog pogleda tužnog u noći, zbog obećanja, da će mi doći…”
Biste li se mijenjali s Jasminom?
Živjeli!
Naslovna fotografija: Nathan Dumlao / Unsplash