Koliko se u posljednje vrijeme dobrih i dragih ljudi odjavilo iz ove stvarnosti? Čini mi se da sve više, sve neočekivanije odlaze. Idu li na neko bolje mjesto? Peru li grijehe u međuprostoru, onom ni na nebu, ni na zemlji ili možda tonu u bezdanu ništavila? Možda će se ipak nanovo utjelovili kao neko stvorenje koje će doprinijeti da svijet bude ljepši, da zove se bajka? Moguće je da se neće dogoditi ništa, unatoč svim čežnjama vjere?
Što god da bilo onkraj ovog svijeta, živima bi trebalo biti manje važno od svakodnevne istine i dobrote. U njoj i po njoj zapravo niti ne umiremo jer kako kaže Cesarić u Pjesmi mrtvog pjesnika:
„Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita – u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.“
I doista, u našim mislima i srcima mjesto je raja za one koji vole i koji su voljeni, tu su živi oni koji nisu zaboravljeni.
Mnogo toga smo si šutnjom povjeravale
Ana mi je jedna od najvažnijih i najdražih prijatelja. Naše poznanstvo seže od tinejdžerskih dana, pa iako mu je kontinuitet bivao prekidan pokojim raskršćem na životnom putu, uvijek bi se ponovno susrele. U fazi srednjih godina parkirale smo se nekako jedna do druge, ostavši tako dok nas bolest nije okrutno rastavila. Nije to bilo neko infantilno prijateljstvo ispunjeno prepričavanjima, polu povjeravanjima ili olajavanjima. To prijateljstvo nije dopuštalo glupava očekivanja, sitne zavisti, prikrivena rivalstva, prešutna natjecanja u kojima povjerenje gine povlačivši za sobom sve emocije. I takvih se par iskustava skupilo putem, no ostavila sami ih za sobom jer nakon što smo si međusobno dali onoliko koliko smo imali i mogli, te nakon što se izlizao i zadnji zajednički interes, mogla sam jasno vidjeti ništavilo u kom se ukiselilo drugarstvo. Ali ne i Ana! Ona nije bila od toga da se mjeri tko daje koliko, a koliko prima; tko je što rekao, kako je to rekao i što li zapravo misli. Maske nismo nosile, a mnogo toga smo si šutnjom povjeravale.
Često je bila pametnija, više cool i hrabrija od mene. Ostavljala bi dojama da životne nedaće nosi lako poput jastuka od perja. Uspravna, visoka, zgodna, zarazna. Malo tko je primjećivao pravu težinu bremena i kada ju je svom snagom pritiskalo. Naprotiv, u tim je fazama znala slušati žalopojke drugih o problemima koje bi, u usporedbi s njenim, bile dječja uspavanka. Putem kojim je hodila ostavljala je za sobom miris urnebesnog humora s čilijem. Ne bi se gurale među svetice, sačuvaj Bože. Spoticalo se o prilike i neprilike, ali što god da je Ana činila – bila je svoja i tom je energijom ispunila nas koji smo ju poznavali i voljeli.
Sudbini se valjda ne može pobjeći
Kada je otišla, bila sam tužna i ljuta. Kako je to mogla dozvoliti? Tako brzo i tako nevjerojatno malim, plitkim izdahom ugasiti plam nade da će ipak sve biti dobro; plam koji smo čuvali u grudima potpirujući ga samouvjeravanjem da će “sve biti dobro na kraju, a ako nije dobro nije kraj”. Kupovali smo takve i slične prevare kao vodu s porukom. Ljutila sam se i na svemir, i na horoskope, sve bogove u koje ljudi vjeruju, na nepravdu i bespomoćnost svih što su izgubili moć preokrenuti sudbinu. Ali sudbini se valjda ne može pobjeći.
U nasljeđe mi je ostavila Ivanu i nekoliko prijatelja koje sada osjećam svojima, fenomenalne uspomene, par stvari što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu i sretna sam što sam taj netko bila ja. Od kad nije tu, čak i više nego prije joj povjeravam svoje tuge i nevolje jer u lijepim trenucima čovjeka ionako okružuje dosta ljudi. Danas ću popiti štrukani u Pifu, slaviti život i Anin rođendan. Jer doista, u našim mislima i srcima žive svi koji nisu zaboravljeni.