Godine 2003. gradski đir je bio Buldog, Hard Rock Caffee, Atrij, Atlanta, Đuro, Saloon, Jabuka. Izlasci su zvučali urbano, praćeni ludošću koja bi uz light show tjerala mladost da pjeva u glas hitove: “Go, go, go, go, go, go, Go, shorty, It’s your birthday, We gon’ party like it’s your birthday, We gon’ sip Bacardi like it’s your birthday, And you know we don’t give a fuck it’s not your birthday.”
Riskirao je sve zbog 300 kg bijelog
Zabava bi se do jutra izmiješala s mirisom dima i slatkastim okusom žestokih pića, vodeći uporne na mjesta poput Jedinice. Narodnjaci su tada bili zadnja stanica rubnih dijelova grada gdje se nudilo utočište od danjeg svjetla. On je tada bio u najboljim godinama, kao ja sada, uspješan, popularan, rado viđen gost. Činilo se da ima sve, no uhvatila ga je u stupicu pohlepna želja za više – brzo, lako i puno više. Nije pazio što želi i to mu se ostvarilo. Pomislio je da će uspjeti, da će mu proći brza zarada, ako riskira. Riskirao je sve zbog 300 kg bijelog i na punih 18 godina sve izgubio.
Pobijedivši sebe, pobijedio je sve
Te 2003. jedan lagodan život preselio se u skučenu ćeliju zatvorskog sustava, koji ima sposobnost slomiti čovjeka. Srećom, Enđijeva mentalna snaga je jaka i uz pomoć nekoliko prijatelja koji nisu dopustili da vrijeme okupa zaboravom prijateljstvo i podršku, Enđi je pobijedivši sebe, pobijedio sve.
Nije u početku mislio ružičasto da će uspjeti izdržati tako dugu kaznu, a i nije bio baš dobar zatvorenik. Svega je tu bilo, a zahvaljujući svom karakteru dobio je ekskluzivnu priliku da pet godina i deset mjeseci provede u samici i izolaciji. Detalje zamislite sami, a zamislite i jedno odmorno sunčano jutro, idealno za nove odluke – on nije imao takvo, ali je imao zrelu odluku da pobijedi. Bivši odlikaš zagrebačke IV. gimnazije koji je odustao od studija prava već prvog semestra, danas zreo i promišljen kažnjenik, odlučio je za boravka u šibenskom zatvoru isprazan tijek vremena okrenuti u svoju korist i vrati se planovima mladosti kako bi završio ono od čega je davno odustao.
Napisao je Enđi zamolbu Središnjem uredu uprave za zatvorski sustav da mu omoguće povratak studiju prava. Možete zamisliti podsmjehe i nevjericu činovnika u uspjeh ove namjere! Držeći figu u džepu, odobrili su mu molbu uz uvjet da se ispiti održavaju u penalnoj ustanovi, sigurni da će to biti nemoguće izvesti jer, ako bi zatvorenik čak i uspio okupiti pažnju, volju i trud, profesori zasigurno neće pristati da dolaze u zatvor ispitivati posrnulog studenta. Kako su se samo prevarili!
Predano je upijao gradivo i polagao ispite
S vjerom da lijepa riječ otvara vrata, pisao je prodekanu za nastavu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Dok je zagrebački Pravni fakultet s gnušanjem odbio takvu mogućnost, odbivši Enđiju kasnije i molbu za magisterijem (o bogovi prava, slijepi li ste i bez poveza na očima!), u Splitu je Enđi naletio na širokogrudnog čovjeka spremnog na rizični eksperiment. Gospodin Miljan Sesar održao je sastanak s profesorima zamolivši ih i podržavši da dolaze u zatvor u Šibenik zbog dijela nastave i svih ispita jednog studenta. I svi su pristali. Imajući svo vrijeme svijeta za učenje, Angel je predano upijao gradivo i polagao ispite. Profesori mu nisu nimalo popuštali, ali su štrebera hvalili, dok su mu zatvorenici iskazivali poštovanje.
Prevarivši sustav, došao je u posjed mobitela, tada popularne Nokije koja je imala skroman, ali relativno funkcionalan pristup internetu. Skriveni uređaj služio je tajnim dogovorima i subverzivnim razmjenama iskustava, ispitnih pitanja i odgovora studenata Pravnog fakulteta u Šibeniku. Pomoć kolega i sistematičnost u pripremi, pretvarila je zatvorenika u odlikaša koji je diplomirao u roku. Zabranjeno voće, taj mali mobilni uređaj zbog kojeg je studiranje bilo lakše, nekoliko tjedana nakon diplome, 2013. godine, pokazao se kobnim. Nekoć blagoslov, postao je križ.
Zbog jednog slučajno ulovljenog poziva, umjesto da ga kao pozitivan primjer uspješne rehabilitacije nakon 14 godina, odnosno 2/3 kazne, puste na slobodu, policija ga je iz ležernijeg Šibenika vratila u strogu Lepoglavu kako bi sustav imao potpunu kontrolu. Iduću je godinu ponovno proveo u izolaciji svoje samice. Ovakav obrat mogli biste vidjeti u nekom blockbuster trileru, tamo bi se za Enđijevu ulogu otimali glumci poput Morgan Freemana, Liama Neesona, Jean Renoa, Tom Cruisea, Matt Damona, Daniel Craiga ili Denzel Washingtona.
Zagreb City Style: Najdulje ljetovanje ikad – na Osmom odjelu
Želi vratiti dug društvu
Dok smo mi u prošlogodišnjim pademijskim izolacijama vidjeli zatvor, Enđi je gledao slobodi u oči. Ostavivši zatvorski život iza sebe, s prvim koracima rodim gradom odlučio je život uhvatiti za rogove. Odmjeren, ugodan, duhovit, džentleman starog kova sada se bavi svojom obitelji, a dogodila mu se i ljubav. Zaposlen je kao pravnik u jednoj organizaciji putem koje pruža besplatnu pravnu pomoć ljudima u potrebi i priprema teren svom životnom projektu putem kojeg želi vratiti dug društvu – izgraditi učinkoviti postpenalni sustav.
U Hrvatskoj je 68% recidivista, a, primjerice, Danska bilježi samo 3%. Kada naši posrnuli jadnici izađu iz zatvora, društvo ih ne percipira. Osim jednokratne, i to samo ako nisu član kućanstva u kome netko zarađuje, bivši zatvorenici nemaju nikakvu pomoć, teško da će ih itko zaposliti ili pružiti neku priliku. Preostaje im skupljanje plastičnih boca i vraćanje kriminalu. Problemi se tako vrte u krug bez rješenja, klasično hrvatski.
Društvo bivše kriminalce odbacuje
Ali Enđi ima viziju, volju, iskustvo i znanje. Svjestan da osuđenik iz zatvora izlazi sa sićom u džepu (radi se o 30% mjesečnog dohotka zasluženog radom u zatvoru, koji biva isplaćen na izlasku) s kojom ne može preživjeti ni prvi mjesec, ali barem ne mora već prvi dan provaliti neki dućan da bi jeo.
Društvo bivše kriminalce odbacuje ili u najboljem slučaju ignorira, za njih nema prilika, ni razumijevanja pa ih se sedam od deset kriminalu vraća. No, kada bi se bivši osuđenik mogao po izlasku iz zatvora javiti nekom “Uredu” koji mu želi i može pomoći, bi li bilo drugačije? Kada bi taj “Ured” imao ugovore s raznim poslodavcima kojima bi već uprvom tjednu slao nesretnike na posao prema struci, interesu ili vještini, kada bi “Ured” osigurao prvu pomoć u iznosu neke relativno pristojne plaće, a koju bi poslodavac vraćao od radnikove plaće u ratama tijekom slijedećih dvanaest mjeseci i koristio poticaj Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji nudi 50% bruto plaće poslodavcima koji zaposle bivše zatvorenike, bi li to pomoglo?
Ako bi “Ured”, uz sve navedeno, razmišljao i o obitelji koja pati zbog posljedica odmetnutog člana i omogućio psihološku pomoć kod stručnjaka voljnih sudjelovati, možda bi povratak nesklonoj okolini bio lakši? Ako je bivši zatvorenik samac, “Ured” bi mu mogao osigurati prenoćište kako se ne bi potucao po parkovima i klupama, dao bi rasutom neku strukturu. I naravno da nije realno da će se svi uspjeti rehabilitirati, ali vrijedi na tome raditi jer ako ih se četiri od deset ne vrati starim navikama, mogli bi trud komplimentirati uspjehom.
Sve je moguće i ništa nije moguće, svaki dan je nova prilika za novi početak, ljudi se mijenjaju, prošlost nas ne određuje… sve to ne moraju biti floskule. Mogu apatičnim lijenčinama, ali čovjeku koji nešto doista želi, zaista ništa nije prepreka, nego izazov.