Scena u kojoj protagonist dokumentarca prodaje turistima bijelu laž o ritualu hvatanja Zagorke za grudi i zamišljanja želje kao nečega što je skoro pa dio turističke ponude grada potaknula je razne rasprave.
Dakle, protagonist, odnosno autor dokumentarca brutalno i bezočno je slagao turiste da trljanje Zagorkinih grudi donosi sreću – i to zbog vlastite promocije, privlačenja pažnje te stvaranja showa u serijalu, ali i serijalom. Ta je laž potom zakovitlala je javnu raspravu. Pritom je taj dokumentarac prikazan na prvom programu javne televizije, u čast 150. rođendana Marije Jurić Zagorke.
Čini se da pritom zlorabljenje simbolike kipa Zagorke u svrhu vlastite promocije, odnosno stvaranja showa nikome na javnoj televiziji nije zasmetala ili možda nisu očekivali takve reakcije.
Meni je osobno nebitno je li autorova konstrukcija nekome utjelovljenje slobode govora. Možda je dio društva neosjetljiv kada je riječ o objektiviziranju grudi općenito, ili kao u konkretnom slučaju – objektiviziranju simbola žena koja je bila žestoko ispred vremena u kojem je živjela – i to zbog kreiranja showa, odnosno privlačenja pažnje serijalom.
Da nije bizarno, bilo bi baš tužno
Svi naravno znate da je riječ o kipu Marije Jurić Zagorke, i to onom kipu koji zadnjih 30-tak godina stoji u Tkalčićevoj ulici, u centru Zagreba. Ozbiljna lica, u dugačkoj haljini nekog teškog materijala i s kišobranom u ruci – Zagorka (pseudonim koji je i sama često koristila) na takav bi čin vjerojatno samo zamahnula tim kišobranom. Uostalom to nije prvi put, da se kojekakve izgubljene duše nadimaju nad tim kipom – tijekom vremena su joj kidali kišobran, oštećivali haljinu i zalijevali bojom. Da nije bizarno, bilo bi baš tužno. Sve kako bi ju valjda svjesno ili nesvjesno izrugali, poništili, zabavili se na njezin račun. No, kako u u doba u kojem je živjela, tako i danas – i svaki makar i metaforički čin na štetu simboličnog ukazanja te ženske hrabrosti i prkosa – podiže valove i potiče rasprave.
View this post on Instagram
Kip Marije Jurič Zagorke simbol je tako otpora protiv bezumne hijerarhije moći. Neću ovdje pisati o njezinim biografskim podacima, manje više svi znamo i da je bila prva novinarka i to politička novinarka u Obzoru, književnica koja je pisala društvenu kritiku, žena koje je pokretala borbu protiv hijerarhije (pa je zbog toga i boravila u zatvoru). Puno toga je ona bila, a prije svega – žena koja na ništa manje od onoga što je zamislila nije željela pristati. I to u vrijeme kada je žena bila sjena u ultramuškoj sredini pohlepe za moći.
Zagorka se gotovo svakodnevno borila sa osudama i uvredama
Grička vještica je tako prvi roman ikada u kojem su protagonistice žene. U dobu kada su žene bile potpuno podređene, bez sredstava i bez glasa, Zagorka je dala glas i ženama i društvenim (političkim) nepravilnostima (blago rečeno) – i to na način da ju ne mogu poništiti. Pisala je Zagorka tada i romane u kojima je opisivala svakodnevne događaje toga vremena koji su vrili od zla i nepravde. E sada, kako nijedna vlast ne voli da se talasa, odnosno vlast kažnjava neposlušne metodama doba u kojem se to događa, priča se kako joj je biskup Strossmayer predložio da i dalje piše o tim temama, ali da vrijeme radnje prebaci u prošlost. U konačnici, Zagorka je pisanjem općenito, a posebno i romanima te svojim djelovanjem pobijedila svoje doba. I to u vrijeme kada je pisanje perom političke novinarke bilo promatrano skoro kao i rad u javnoj kući.
Za vrijeme svoje plodne karijere, Zagorka se gotovo svakodnevno borila sa osudama i uvredama, nazivali bi ju pogrdnim imenima, što zbog izgleda, što zbog političkih stavova. Unatoč tome ili baš zbog toga, Marija Jurić Zagorka nikada nije prihvatila ograničenu žensku ulogu kakvu su joj dodijelili obitelj, društvo, kultura i religija.
View this post on Instagram
Naša najveća moć je stvaranje svojih značenja
Na svoj se je način definirala kao žena, opis je stvorila pod vlastitim uvjetima, tapkajući u mrklom mraku tadašnjeg patrijahata. Nije bilo šanse da ju poraze u intelektualnom mačevanju koje je savladala tapkanjem u mraku. Nije imala niti uzore u koje se mogla ugledati, osim nje, u redakciji nije bilo novinarki. Pritom vjerujem da njezin izbor ipak nije bio racionalna ili svjesna odluka, nego da ju je vodio neizdrživ impuls za stvaranjem. Zahvaljujući tome, ostavila je budućnosti promišljanje o tome što je zapravo feminizam. Dok je za jedne (ne)vidljiva poslušnost i servilnost prema društveno nametnutim autoritetima prihvatljiva, drugima je potrebna pobuna protiv autoriteta, razumijevanje ljudskih međuodnosa i motivacija moći.
Osobno smatram da je naša najveća moć stvaranje svojih značenja. Za mene je feminizam ono što imamo među ušima, osnaživanje svog unutarnjeg autoriteta. No lako je to danas reći, kada sa svih strana iskaču teme za žene i o ženama. Trebalo je snage i hrabrosti za prolaskom novim putem kao žena – i zato njezina pobuna protiv (muškog) autoriteta traje još danas.