“Sve su žene s kojima je razgovarala uživale u seksu. Od njih 45, 35 ih je izjavilo da želi seks, 34 se pohvalilo da je doživjelo orgazam, dok je njih 24 smatralo kako je razlog za spolni odnos užitak i muškarca i žene. Od njih 45, otprilike ih je tri četvrtine imalo spolni odnos jednom tjedno.” Iako su danas portali preplavljeni ovakvim izjavama, one ne datiraju iz današnjih okolnosti. To su izjave žena koje su većinom rođene prije 1870. godine, a razgovore s njima je vodila dr. Clelia Duel Mosher, znanstvenica koja je predavala na odjelu za higijenu kalifornijskog Sveučilišta Stanforda krajem 19. te početkom 20. stoljeća.
Desetljećima prije objave Kinseyjevih izvješća (dvije znanstvene knjige o seksualno ponašanju žena i muškaraca, 1948., 1953.), profesorica sa Stanforda Clelia Mosher anketirala je žene iz viktorijanskog doba o ponašanju u spavaćoj sobi, no te je rezultate iz njoj znanih razloga držala u tajnosti. Otkrio ih je slučajno Carl Degler 1973. godine, prikupljajući istraživanja za knjigu o povijesti obitelji u arhivu Sveučilišta Stanford.
Mixer jednog imidža: Mona Lisa – osmijeh koji vrijedi milijune, a skriva mračno doba za žene
Osobna poduka oko seksa
Clelia Mosher je prve ankete provela radeći na Sveučilištu Wisconsin, potom je 1892. prešla na Stanford gdje je nastavila sa studijem. Od 1910. je radila na Stanfordu, predavajući studentima zdravlje, fiziologiju i tjelovježbu. Istraživanje o ženskoj seksualnosti je, dakle, slučajno otkrio povjesničar Carl Degler, a čini se da ga je i sama Clelia Duel Mosher pokrenula slučajno. Sa 28 godina je, naime, kao studentica na Sveučilištu Wisconsin dobila zadatak ispitati lokalne majke o bračnim odnosima. Čini se da je tu priliku iskoristila i kao osobnu poduku oko seksa.
Uz propitivanja ženske seksualnosti, Mosher je svojim radom željela dokazati kako žene nisu inferiorne u odnosu na muškarce
U njezino vrijeme nije bilo uobičajeno razgovarati o pravu žena na seksualno zadovoljstvo. U fokusu je bila moć muškarca. U viktorijanskom se dobu zapravo negirala važnost ženskih seksualnih osjećaja. (Degler, 1974.) Poželjno je bilo da žene budu apsolutno neupućene u pitanja vezana uz seks, rekla je Estelle Freedman, povjesničarka sa Stanforda i koautorica knjige Intimate Matters: A History of Sexuality in America
Razgovori o seksualnim navikama žena, koje je Clelia Duel Mosher vodila od 1982. do 1920. godine, najranija su poznata studija tog tipa. Njezino je istraživanje zabilježilo ne samo seksualne navike i apetite žena, nego i njihovo razmišljanje o bračnim odnosima, djeci i kontracepciji. Pritom su mnoge žene bile prilično izravne, posebno za stil govora o seksu onoga doba. Jedna od njih (rođena 1844. godine) je tako seks nazvala “normalnom željom”, ističući kako je smisao seksa da ljudi ostanu zdraviji. Jedna druga, rođena 1862. godine, rekla je kako seks “lijepa stvar i drago mi je da nam ju je priroda dala.”
Šokantni rezultati
Rezultati koje je Clelia Mosher dobila istraživanjem za to su doba bili su šokantni. Više od polovice ispitanih žena izjavilo je da nisu znale ništa o seksu do braka. One koje su imale određena znanja o seksu prije braka, informacije su skupljale iz knjiga, razgovora sa starijim ženama i prirodnih opažanja poput “promatranja domaćih životinja”, (Platoni, 2010.) Vjerovali ili ne, činjenica da žene doživljavaju orgazam bila je prilično neočekivano otkriće u tom vremenskom razdoblju (Crooks & Baur, 2011.).
Mixer jednog imidža: Marija Terezija – vladarica okolnostima
U svakom slučaju, Clelia Mosher je bila pionirka razgovora u seksu svoga vremena. Iako je uzorak njezina istraživanja bio malen i nije reprezentativan, njegova je najveća vrijednost propitivanje žena tog vremena o seksualnoj subjektivnosti i značenju seksa za njih osobno. “Odgovori tih žena pokazuju i kulturološke promjene kasnog 19. stoljeća, kada se na brak počelo gledati kao na romantičnu zajednicu, a ne samo na ekonomsku, a seks se počeo odvajati od rađanja”, rekla je o njezinom radu Estelle Freedman.
Željela je poništiti teoriju o ‘funkcionalnoj periodičnosti’ žena
Uz propitivanja ženske seksualnosti, Mosher je svojim radom željela dokazati kako žene nisu inferiorne u odnosu na muškarce te da su slabosti pripisane spolu zapravo posljedice vezivanja odjeće, nedovoljne vježbe i mentalne kondicije. Njezin magistarski rad, primjerice, pokazao je da žene dišu dijafragmom, kao i muškarci, a ne prsima, kako se tada vjerovalo. Ta takozvana biološka razlika bila je zapravo posljedica nošenja uskog korzeta.
Clelia Mosher je umrla kao žena koja je predano istraživala seksualnost i brak, no sama ga nije konzumirala
Potom je počela pratiti menstruacije studentica, nadajući se da će poništiti teoriju o “funkcionalnoj periodičnosti” žena, ideju da menstruacija oslabljuje žene. Krajem 19. stoljeća, Mosher je zaključila kako je za bolne menstruacije kriva neaktivnost, loš razvoj mišića te uvjerenje o “neizbježnoj bolesti”. Napisala je kako se djevojke šalju za vrijeme menstruacije u krevet kako bi razmišljale o nelagodi, te se tako “proizvodi negativan stav i pogoduje se razvoju i preuveličavanju bilo kakvih simptoma”. Mosher je čak osmislila i vježbe za trbuh – nazvane “moshers” – kako bi se žene lakše nosile s menstrualnim bolovima.
Pionirska znanstvenica u muškom istraživačkom svijetu
Naposljetku, Clelia Mosher je umrla kao žena koja je predano istraživala seksualnost i brak, no sama ga nije konzumirala. Bila je pionirska znanstvenica u muškom istraživačkom svijetu, u kojem je vjerojatno žudjela za priznanjem, no rezultate istraživanja nikada nije sama objavila.
Mixer jednog imidža: Smrt kao oruđe podjele – Lady Di u beskrajima interpretacija
U današnje je vrijeme normalno i poželjno razgovarati o seksu, propitivati svoje potrebe i očekivanja, govoriti o svojim ranjivostima. U doba Clelie Mosher seks u ženskim razgovorima je bio tema non grata. No, ona je vlastitim spisima bila itekako svjesna svoje dalekovidnosti i mogućnosti koje se pred ženama čekaju nakon što seks postane manje čuvana tajna, a rod manji teret. “Rođena u svijetu neograničenih mogućnosti, žena nove generacije odgovorit će na pitanje koji su stvarni kapaciteti žene”, napisala je Mosher 1923. “Ta će nova žena imati fizičku, ekonomsku, rasnu i građansku slobodu. Što će učiniti s tim?”
I, što smo stvarno učinile s tim? Jesmo li zadovoljne ili se i dalje katkad neke od nas osjećaju/tretiraju kao drugotne?