Marilyn Monroe je možda otpjevala “Diamonds Are a Girl’s Best Friend” u filmu Gentlemen Prefer Blondes (1953.), ali zvijezda koju pamtimo i po dijamantima je – Elizabeth Taylor. Sjećam se kako su me kod Taylor u mojoj pubertetskoj potrazi za uzorima iz svijeta slavnih fascinirale dvije stvari – boja očiju i nakit. Istina, vjerojatno se toga sada ne bih niti sjetila da nisam nedavno pogledala dokumentarac na platfomi Max, Elizabeth Taylor: Izgubljene snimke.
Ovako me je dokumentarac u kojem je priča o Elizabeth ispričana njezinim riječima- kroz novootkrivene snimke intervjua s njom, lansirala u doba u kojem sam se divila ljepoti te žene. I njezinom nakitu. I dok sam gledala taj dokumentarac, razmišljala sam kako za mnoge žene nema veće potvrde muške (ili ine) ljubavi od dijamanta na prstenu. Zašto je uopće zaživjela ta fraza da su dijamanti najbolji prijatelji ženi? Naravno, metaforički prijatelji, ali ono. Možda griješim, možda zvuči suludo, ali u snovima o princu obično se nađe makar i neka mala natruha dijamanta.
View this post on Instagram
Nakit kao produžetak osobnosti
Elizabeth Taylor nije nosila nakit samo zbog glamura – za nju, dijamanti, glamurozan nakit su bili produžetak osobnosti, priča o ljubavi, strasti i životnim prekretnicama. Tijekom godina prikupila je i kolekciju velikih kuća — Bulgari, Cartier, Van Cleef & Arpels i drugih (naturaldiamonds.com).
Dragulji i dijamanti bili su darovi od muževa, ljubavnika i prijatelja, mnoge je i sama sebi kupovala i to sve dok nije umrla u 79. godini 2011. Osmi muž, Richard Burton, kupio je tako primjerice 1969. godine nakon dramatične aukcije dijamant koji je kasnije postao poznat kao “Taylor-Burton” dijamant. Dijamant je tada koštao oko milijun dolara, a navodno je danas vrijednost znatno veća (na webu piše da danas vrijedi pet milijuna, ne znam je li to istina). U svakom slučaju, papreno i pakleno vrijedan poklon.
View this post on Instagram
Svjedok životne priče
Prodala ga je tri godine nakon rastave. Burton joj je poklonio i bisernu ogrlicu “La Peregrina”, svojevrstan simbol strastvene veze, i Bulgari smaragdni broš – koji je zapravo bio njegov prvi poklon. Njezini je nakit tako i priča o životu, koju Taylor priča u knjizi “Moja ljubavna veza s nakitom“. Knjiga je podijeljena u poglavlja koja se bave različitim aspektima njezina odnosa prema nakitu, počevši od prvih komada doveć spomenutog ikoničnog “Taylor-Burton” dijamanta ili “La Peregrina” biserne ogrlice. I brojnih drugih. Kroz knjigu, Taylor detaljno opisuje kako je svaki komad nakita povezan s određenim trenutkom u njezinu životu – bilo da je riječ o romantičnoj gesti ili poklonu koji je sama sebi priuštila.
“Za mene, nakit je oduvijek bio mnogo više od luksuza”, piše Taylor. Nakit je za nju bio simbol ljubavi, snage i ljepote, ali i sredstvo za izražavanje identiteta. Knjiga također sadrži osobne anegdote i stavove prema prolaznosti i ljepoti. Na primjer, Taylor piše o tome kako je smaragdni broš koji joj je poklonio Burton bio prvi znak njihove ljubavi, dok je “Taylor-Burton” dijamant, kojeg je Burton kupio nakon dramatične aukcije, postao simbol strastvene, ali turbulentne veze. Svako poglavlje, svaki komad nakita živi je svjedok životne priče, čuvar sjećanja i simbol neprolazne ljepote koja traje i nakon što se maknemo od očiju javnosti i prisjetimo uspomena koje smo stvarali.
Materijalni svjedok našeg identiteta
I to ne može biti istinitije, kako za nju, tako za nas sve. Nakit nije samo ukras, već produžetak osobnosti koji nosi naše uspomene, emocije i identitet. Prema teoriji društvene signalizacije, nakit služi kao suptilan (ili jasan) način komunikacije statusa, vrijednosti ili namjera. Psiholozi ga vide kao “objekt prijenosa” gdje se na njega prenose osjećaji prema važnim osobama ili događajima. Antropološki, nakit djeluje kao osobni “fetish” s emocionalnom težinom, simbolizirajući ljubav, zaštitu ili sreću. U konačnici, on je materijalni svjedok našeg identiteta i prošlosti.
U današnjem svijetu, gdje su nerijetko kopije i replike svakog zamislivog komada nakita dostupne posvuda, zapravo me zanima je li na nekoj nesvjesnoj razini simbolika nakita izgubila snagu i jedinstvenu vrijednost. Nekada su dragocjeni komadi nakita nosili sa sobom duboku emotivnu težinu, pričajući priče o ljubavi, naslijeđu i osobnim postignućima.
Dostupnost je zasigurno barem donekle promijenila način na koji mu danas pristupamo. S jedne strane, ona omogućuje širu komunikaciju kroz nakit, dajući svima priliku da se izraze, bez obzira na financijske mogućnosti. No, s druge strane, danas, kada je moguće kupiti repliku gotovo bilo kojeg komada nakita za nekoliko eura (možda malo pretjerujem, ali vjerojatno nisam daleko od istine), nerijetko se smanjuje sposobnost da osjećamo duboko i snažno, kao što smo nekad osjećali prema pravim, vrijednim komadima nakita koje smo dobivali u posebnim prilikama i od posebnih ljudi. Ili stalno mora biti nešto drugačije, ljepše i bolje kako bi nas duboko dotaklo i ušlo u riznicu sjećanja života. Svega je danas često previše. Ne znam, možda se varam.