Jeste li znali da Federico Fellini ima ‘svoj’ pridjev u Oxfordskom rječniku engleskog jezika. ‘Felliniesque’ naime znači ‘fantastičan, bizaran, raskošan, ekstravagantan.’
Tim bi se riječima mogao opisati i muzej koji je u kolovozu ove godine otvoren u Riminiju (zeit.de), Fellini Museum Rimini (fellinimuseum.it), multimedijski projekt zbog kojeg će mnogi filmofili i znatiželjnici posjetiti Fellinijev rodni grad, Rimini.
Zahvaljujući Felliniju, osjećamo Italiju
Rijetko koji redatelj je ostavio toliko traga iza sebe kao Fellini. Da je živ, prošle bi godine navršio 100 godina. Za sebe je rekao da može snimati samo u Italiji. Italija mu daje osjećaj sigurnosti, a on je Italiji dao filmski pečat koji će rijetko tko nadmašiti. Četiri Oskara za strani film, primjerice. Zahvaljujući Felliniju, osjećamo Italiju.
“Ako nešto znamo prenijeti na određenom jeziku, svaka priča može biti posebna”, rekao je Fellini u dokumentarcu ‘Fellini: I’m a Born Liar’ 1993. godine. Možda je katkad previše ‘lagao’ ili nije osjećao razliku između fantazije ili zbilje, no njegovi filmovi svjedoče autentičnom rukopisu prepunom živopisnih simbola po kojima pamtimo Fellinija i osjećamo Italiju.
View this post on Instagram
Muzej koji multimedijalnim jezikom prepričava bizarne i fantastične detalje iz Fellinijevog (stvarnog i filmskog) života privući će filmofile, ali i slučajne prolaznike, mlade i stare. Kreirajući projekt nisu htjeli posjetitelje promatrače, nego posjetitelje koji sudjeluju u ‘predstavi’ razgledavanja muzejske zbirke. Marco Bertozzi (profesor na sveučilištu Università Iuav di Venezia i autor knjige ‘L’Italia di Fellini’) te povjesničarka Annu Villari autori su tog izložbenog koncepta unutar kojeg mi sami (donekle) oblikujemo proizvod/uslugu koju konzumiramo. Sukladno principu ‘angažmana’ koji danas privlači konzumente raznih društvenih mreža.
Koncept muzeja je magičan, raskošan i bizaran
Koncept muzeja je magičan, raskošan i bizaran. Magičan, jer se, primjerice, stranice iz takozvane ‘Knjige snova’, koju je Fellini gotovo punih 30 godina držao uz sebe i u koju je upisivao svoje snove, Fellinijevi crteži i razmišljanja, pojavljuju na zidu kad posjetitelji puhnu u pero. Raskošan jer možete vidjeti neobične kostime s liturgijske revije iz filma Roma (1972.), a bizaran jer se možete nasloniti na fotelju aka plišanu ogromnu lutku napravljenu prema liku glumice Anite Ekberg i udobno naslonjeni gledati isječke iz filma “A Dolce Vita” (1960.). Prije no što se pojave scene iz filma gledatelji trebaju doduše dodirnuti “Anitu”. Potom mogu čuti njezin glas kako stojeći u valovitoj vodi Fontane di Trevi govori “Marcello, uđi!” (Marcello Mastroianni, op.a.). I to su samo neki primjeri.
Muzej se rasprostire u prostorijama dvije zgrade te na trgu koji se nalazi između tih zgrada u Rimi. Jedna od prvih prostorija u dvorcu Sismondo posvećena je Fellinijevoj supruzi, Giulietti Masini, koja je glumila u filmovima “Ulica” (1956.) i “Cabirijine noći” (1957.), filmovima koji su osvojili Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Fellini je osvojio još dva Oscara u toj kategoriji, za “Osam i pol” (1963.) i “Amarcord” (1974). Prilikom dodjele počasnog Oskara 1993. godine zahvalio se samo supruzi, sedam mjeseci prije nego što je umro. U dvorcu Sismondo mogu se vidjeti brojne fotografije, isječci iz filmova, sve u svemu, treba vam cca šest sati da obiđete svih 16 prostorija. Sljedeća lokacija je palača iz 18. stoljeća. U prizemlju se nalazi kino Fulgor, kino Fellinijeve mladosti. Kino koje je ovjekovječeno u Amarcordu. U dokumentarcu “Fellini: I’m a Born Liar” Fellini je rekao da je Rimini iz Amarcorda zapravo Rimini njegova sjećanja.
View this post on Instagram
Trg Piazza Malatesta autori koncepta su pretvorili u evokaciju zadnje scene iz filma 8 1/2 (prsten glumaca oko ruža) sa stolicama za djecu u sredini. Na trgu je i kip nosoroga u prirodnoj veličini iz “And the Ship Sails On” (1983.) te ogromna fontana koja raspršuje maglu svakih pola sata kako bi dočarala maglu u Riminiju u nekim Fellinijevim filmovima (nytimes.com).
Sve nijanse Fellinijevog (filmskog) života
Koliko muzej može uistinu predočiti sve nijanse Fellinijeva (filmskog) života, svatko od posjetitelja mora procijeniti za sebe.
Meni bi, primjerice, bilo zanimljivo vidjeti koliko im je uspjelo prenijeti njegovu političko-kritičku oštricu kojom je prikazao talijansko društvo, bez da se direktno bavio politikom. Fellini, naime, nije bio aktivno zainteresiran za politiku, ali je u svojim filmovima gotovo proročanski prikazivao ključne promjene u talijanskom društvu. Fašizam tridesetih godina 20. stoljeća u Amarcordu, bol iz rata koji se snažno osjećao u Italiji pedesetih godina prošlog stoljeća u La Stradi, egzistencijalnu prazninu šezdesetih u La dolce viti u kojem je nemilosrdno prikazivao i bičevao moralnu dekadenciju te netrpeljivost buržoaske rimske više klase (prosvjedi Katoličke crkve su pojačali interes za film), a nakon filma Ginger e Fredu (1986.) gledatelji nisu mogli ne razmišljati o potencijalima vladavine medijskog mogula Silvija Berlusconija.
Federico Fellini svojim je filmovima poticao na promišljanje, miješao granicu između realnog i surealnog, evocirajući pritom u gledateljima paletu emocija, od onih najjadnijih do najuzvišenijih (barem takav učinak ima većina njegovih filmova na mene). Takav trag može ostaviti samo neponovljiv čarobnjak filmskog narativa, stoga ne čudi što ga u Italiji zovu “Il Maestro”, majstorom.
Doista, Fellini je bez sumnje bio umjetnik koji je svojim filmskim perom kreirao vrhunska djela, prikazujući na izdvojenom komadiću svijeta (često upravo na primjeru svog Riminija) sve ono što nam svima (ni)je strano. Upravo je zato muzej u Riminiju oživotvorena pozivnica za korak u maštu, raskoš i bizarnost tog imaginarno realnog Fellinijevog svijeta. Filmska ostvarenja u muzejskom okruženju pozivaju tako i mlade i stare na sanjanje u maniri Fellinijevog otiska u kojem korak od uzvišenog do smiješnog postaje realnost. Jednom je Fellini izjavio ‘vizionar je jedini pravi realist’. Taj je citat završio na brojnim plakatima i mimovima, a i meni ga svako toliko ponovi prijateljica Stana, pokušavajući njime opisati važnost neke poslovne odluke (koju baš i ne prihvaćamo u tom trenutku).
U konačnici, Fellini je uistinu bio nerealno realan vizionar koji je ostavio dubok trag u svom, ali i našem vremenu.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.