Jeste li ikada pomislili da bi netko tko se bavi dizajnom informacija za tu svrhu mogao koristiti razglednice? Meni su razglednice/čestitke koje smo slali poštom uspomena na djetinjstvo i trenutke kada bi roditelji slali raznoj rodbini čestitke za blagdane. Ili uspomena na trenutke kada bismo se toj istoj rodbini javljali razglednicama s pozdravima s ljetovanja.
Sama bih u kasnijoj dobi eventualno poslala pokoju razglednicu s putovanja u neku drugu državu, ali i to katkad. Uglavnom sam zapravo kupila razglednicu i onda je onako praznu dala nekome. No, da bi netko te iste ili slične razglednice koristio kako bi razvio novo-stari način vizualizacije podataka, vidjela sam prvi put u TED govoru na koji sam slučajno naletjela. U tom govoru Giorgia Lupi govori o prikupljanju i dizajnu podataka i to ručno, ili onako kako to ona govori – o čovjeku u centru podatkovne analitike.
I o razglednicama. Giorgia Lupi i njezina kolegica Stefanie Posavec pretvorile su naime pisanje razglednica na neko vrijeme u platformu podatkovne znanosti aka Data Science Tool ljudskom rukom.
Upoznavanje kao projekt
No, krenimo redom. Nakon što su se Georgia i Stefanie upoznale, shvatile su da dijele strast prema prikupljanju, organizaciji i skiciranju podataka, obje su po struci dizajnerice podataka. Stoga su, želeći se bolje upoznati, odlučile komunicirati izmjenjujući samo podatke o svojim životima Kako je u to vrijeme Giorgia živjela u New Yorku, a Stefanie u Londonu, za kanal komunikacije su odabrale staromodnu poštu i pisanje razglednica.
Od upoznavanja je tako postao projekt, a one su svaki tjedan tijekom godine dana slale jedna drugoj razglednicu. Svaka razglednica je prikazivala skup podataka kao odgovor na neko osobno pitanje. Znam da se to čini na prvi pogled nevjerojatno, no one su uistinu simbolima pričale svoje osobne tjedne priče na neko pitanje – od toga kako se osjećaju, do interakcija s partnerima ili primjerice o tome koliko puta gledaju na sat tijekom jednog dana. Na prednjoj strani bi iscrtale svoje podatke, na stražnjoj bi napisale legendu za tumačenje simbola. Evo jednog primjera – postavile su jedna drugoj pitanje – koliko često gledaš na sat i zašto. Zvuči banalno, no iz prikupljenih podataka su zapravo dobile više uvida o svojoj osobnosti nego što bi se moglo očekivati od grafikona u nekoj aplikaciji.
Mixer jednog imidža: Julija Timošenko i ukrajinska pletenica
Giorgia i Stefani bi, dakle, ručno stavile simbol za svaki put kada bi provjerile vrijeme, raspoređeno kronološki po danima i satima. U legendi bi opisala simbole – jer svaki simbol je označavao zašto je provjeravala vrijeme. Tipa – što je radila, je li joj bilo dosadno, je li bila gladna, je li kasnila, je li namjerno ili slučajno pogledala koliko je sati. Giorgia je zahvaljujući takvom prikazu podataka vidjela da stalno gleda na sat jer se boji da će negdje zakasniti, iako je zapravo uvijek stizala na vrijeme.
To su svoje neobično iskustvo pod naslovom “Prijateljstvo u 52 tjedna” opisale unutar knjige Dear Data (2016.). I kad pogledate unutar korica te knjige, vidite zapravo koliko nam takav sustav bilježenja podataka otkriva puno o nama. Što su one time dobile? Svijest o tome koliko informacija o sebi propuštamo zbog fokusa na samo neke podatke, koje primijetimo i to selektivno. Temeljitim skupljanjem podataka one su doskočile subjektivnom filteru našeg uma. Podaci koji su objektivni i konkretni tim su procesom dobili ljudski dodir – osobnost, oblik, toplinu.
Podaci kao alat za bolje razumijevanje ljudske prirode
Giorgia Lupi je veći dio posljednjeg desetljeća provela je istražujući kako se podaci mogu koristiti kao alat za bolje razumijevanje ljudske prirode i objašnjenje složenosti našeg vremena. Ona zapravo dizajnira i razvija način vizualizacije dostupnih podataka, onako kako smo naviknuli da to kompjuteri ili aplikacije odrađuju za nas. Za nju su podaci oruđe kojim predstavljamo stvarnost, no ona ih prikazuje kao izvor koji priča priču o nama. Ili o nekoj temi koju odaberete. Ona zapravo koristi podatke kako bi ispričala ljudske priče, dodajući ljudsku nijansu brojevima.
Mixer jednog imidža: Anna Sorokin aka Delvey – ruska prevara s njemačkim okusom
Informacijski dizajn ima sve važniju ulogu u svakom projektu koji koristi podatke i kvantitativne informacije za prenošenje činjenica ili priča, a sve više vizualizacija podataka može biti složena, bogata i višeslojna. “Shvatila sam kako podaci mogu sjajna perspektiva kroz koju se mogu prikazivati priče i ideje, ali i kreativan materijal za vizualno pripovijedanje”, rekla je Lupi objašnjavajući informacijski dizajn iz perspektive čovjeka i ručnog bilježenja tih podataka.
U današnje je vrijeme analitika jedna od ključnih vještina. Postoje vrhunske aplikacije i programi koji umjesto nas mogu generirati i obraditi ogromne količine podataka. Takvi uvidi su korisni i nužni. No, unatoč tome, možemo barem malo humanizirati te podatke koji nas u ogromnoj količini zatrpavaju sa svih strana. Ne mislim pritom da bismo svi trebali skupljati ručno podatke kojima smo izloženi tijekom jednog radnog dana, no kako se podaci gomilaju, često se osjećam lost in translation između količine i svrhe tih podataka.
Georgijin pristup dizajnu podataka vratio mi je barem na kratko nadu da se u tim ogromnim količinama podataka nije izgubio čovjek i da nam takvo ručno vizualiziranje podataka za neku nama važnu temu može dati više uvida nego brojne analitike i hladne nakupine grafova. Njezin pristup zapravo pokazuje što možemo dobiti makar na kratko zamijenimo aplikaciju, ručno zabilježimo svoje podatke, pa tako i jasnije vidimo priču koju ti podaci skrivaju. Osobno preslagivanje podataka na neku temu može rasplesti petlju misli i osjećaja u koju često upadnemo u kakofoniji našeg doba. A ako ništa drugo, zanimljivo je iskusiti kakva vizualizacija može nastati kad sustavno pratimo podatke o tome kada i zašto pogledamo na sat ili popijemo kavu. A možda time vratimo i povjerenje u svoje sposobnosti koje polako, ali sigurno prepuštamo raznim blagodatima digitalnog blagostanja.
Naslovna fotografija: www.giorgialupi.com