Da je živa, ovih bi dana navršila 60 godina. Točnije, rođendan bi proslavila prvog srpnja. Umjesto komentara o kipu Diane koji je izrađen do najsitnijih detalja, sada bismo vjerojatno čitali kojekakve bizarne detalje o tajnoj i/ili javnoj proslavi tog rođendan.
Ali nije živa. Pa čitamo o kipu kao uprizorenju života koji je svjetlo javnosti ugledao na njezin rođendan.
Prerana i tragična smrt = potentna priča za kreiranje perspektiva
Kažu da se posebno snažno vežemo uz uspomene na one koji nas prerano napuste. A kada se radi o smrti osobe koja je do te mjere pomaknula perspektivu gledanja javnosti na kraljevsku obitelj, pamćenje i uspomene nadilaze obiteljske okvire. Prerana, a pritom i tragična smrt postaje tako potentna priča za kreiranje perspektiva. Javnost aka mediji daju okvir interpretaciji njezina života, nudeći projekciju imidža. U konačnici, kontrasti i nemiri u uprizorenjima savršenih imidža (kakav bi imidž kraljevske obitelji trebao biti) učinkovita su spirala priča za digresiju svakog, pa i britanskog društva.
I ja pamtim dan i trenutak kada je objavljena njezina smrt. Bilo je to moje prvo ljeto koje sam provela u australskoj zimi, prvi put da sam posjetila neki parlament (u Canberri) i prvi put da sam svjedočila trenutku kad se na svim ekranima odjednom pojavi velikim crvenim slovima breaking news (tada to kod nas ipak nije bila česta forma komunikacije). Zbog vremenske razlike, prvu obavijest o smrti vidjela sam negdje oko ručka. Tada gotovo ništa nisam znala o svijetu politike i moći, ali sjećam se osjećaja šoka gledajući u te slike na ekranima. Vjerujem da je tako bilo mnogima diljem svijeta. Lady Di je ipak bila uprizorenje anđela srca, kako su je mnogi tada zvali. Stoga ne čudi da i danas, 34 godine nakon smrti, njezino ime i dalje predstavlja “okosnicu” u odnosu na koju se interpretiraju mnoge teme onkraj pozornice Buckinghamske palače.
kontrasti i nemiri u uprizorenjima savršenih imidža (kakav bi imidž kraljevske obitelji trebao biti) učinkovita su spirala priča za digresiju svakog, pa i britanskog društva
Borbe između tradicije i bunta
Koliko god da život i smrt Diane bila jedna od onih tema o kojoj nema tko nije pisao i nema što se nije pisalo, prigoda poput postavljanja kipa otvara barem neku dodatnu nijansu u perspektivi na njezin imidž. Isklesano kameno uprizorenje trenutka njezina života budi svojevrsnu nostalgiju, a nostalgija je moćna tema, koja ima potencijal privlačenja nemira prošlosti na pozornicu sadašnjosti. U konačnici, možda je upravo fotografija prema kojoj je rađen kip poput indigo papira poveznica između njezina života (fotografija je zapravo božićna čestitka iz 1993. godine na kojoj pozira sama sa snovima) i poruke kipa kao simbola dualnosti arene u kojoj i danas njezini potomci sudjeluju u borbama između tradicije i bunta.
View this post on Instagram
Stručnjaci smatraju da se monarhija ne može promijeniti. Ona je bezvremenska institucija za sebe, ali kao takva podložna je propitivanju smislenosti običaja, pa i uloga koje monarhija propisuje za svoje članove. Jedina očekivanja koja je kraljevska obitelj imala od Dianine uloge je bila da rodi potomke i ostane u braku. Potomke je rodila, u braku nije ostala. Ona se odvažila na promjenu uloge ili jednostavno nije mogla izdržati očekivanja koja su stavljena pred nju.
Jedni su je smatrali iskrenom. Drugi su pokušali nametnuti narativ da je njezina emotivnost / nekontrolabilnost samo PR taktika u okviru exit strategije
Šokantno razotkrivanje intimnosti iz pozadina dvora
U poznatom razgovoru Diane i Martina Bashira u BBC-ovoj emisiji Panorama u studenome 1995. godine Diana je prešla granicu podnošljive otvorenosti iz kraljevske (čitaj Kraljičine) perspektive te je razina emocija i sadržaja kojim je razotkrila intimnost iz pozadina dvora bila šokantna i neobična. To je onaj intervju u kojem je sa suzama u očima rekla da ih je u njezinom braku bilo uvijek troje.
Jedni su je smatrali iskrenom. Drugi su pokušali nametnuti narativ da je njezina emotivnost / nekontrolabilnost samo PR taktika u okviru exit strategije. Prema njima, cilj joj je navodno bio osigurati podršku mase jer je znala da sama ne može svojim putem. Ona je zauzvrat narodu dala ono što su oni tražili – osjećaje.
Znala je koja je najslabija točka monarhije i u koju točku treba udariti ako želi izaći. Znala je što joj ne mogu oprostiti. Ili se sve samo tako posložilo, a mi to iz svojih perspektiva interpretiramo sukladno priči koju želimo ispričati. U svakom slučaju, Dijanina emotivnost, buntovnost i otvorenost našla se na suprotnoj strani Kraljičinoj suzdržanosti i svijesti o obvezama koje isključuju emocionalne reakcije.
Opisujući kraljicu Elizabetu II., Amy Jenkins, autorica Netflixove serije The Crown je rekla: “Nevjerojatno je da je u 70 godina samo tri puta propustila neki termin. Ustrajnost, poslušnost i skromnost i apsolutno užasavanje od pokazivanje ikakvih emocija. To je ta britanska posebnost, onako u maniri pitanja i odgovora “Osjećate li vi nešto? Mi ništa.“(stern.der).
Ništa se ne komentira – osim kad “buntovnik zatalasa”
Diana stoga kao simbol antipoda pa i prijetnje za vrijednosti i običaje dinastije Windsor i danas vreba iz kipa u parku, skrivajući u svom pogledu u daljinu možda i pokoja pitanja koja bi postavila sama sebi danas.
je li zaista u redu da William i dalje žrtvuje sve nijanse svoje osobnosti kako bi besprijekorno odradio svoju dužnost, a Harryju se tolerira slobodan izbor. Ili ne?
Od toga može li Harry uistinu i dalje živjeti po svom te do kada će njemu biti dopušteno biti kao takav dio imidža kraljevske obitelji. Ili, je li kćer namjerno nazvao Lilibet Diana Mountbatten-Windsor kako bi pokazao da je on i dalje dio najuže obitelji. Lilibet je, naime, nadimak kraljice, koji si je ona sama dala u djetinjstvu. Kako nije mogla izgovoriti svoje puno ime, nazvala se Lilibet. Taj su nadimak koristili samo kralj Georg IV, kraljičina majka princeza Margareta i princ Philip (stern.de). Sada to ime nosi kćer buntovnika, uz bok imenu Diane.
Ili možda – je li zaista u redu da William i dalje žrtvuje sve nijanse svoje osobnosti kako bi besprijekorno odradio svoju dužnost, a Harryju se tolerira slobodan izbor. Ili ipak ne?
A možda i ne bi ništa od toga pitala nego bi samo promatrala tijek života kojim monarhija ide, a publika ga ima potrebu interpretirati. U svakom slučaju, istinu nikada nećemo saznati, jer i dalje se u Palači uglavnom drže pravila – što god da se dogodi, mi to nećemo komentirati. Osim kad ih “buntovnik zatalasa”.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.