Najveća trenutna noćna mora trećeg po redu totalitarnog sjevernokorejskog vođe Kim Jong Una je južnokorejski K-pop. Ni manje ni više, nego serije i glazba imaju u njegovim sablasnim konstrukcijama moći snagu rušenja okova diktature.
Kim Jong Un možda prema analitičarima nije talentiran vođa (Fielfeld, 2020), no taktiku kulta ličnosti premreženu sa svim nijansama straha i prijetnji prakticira od prvog dana staža “Voljenog i cijenjenog Vrhovnog Vođe”, dakle od kraja 2011. kada je 17. prosinca njegov otac Kim Jong Il doživio snažan srčani udar.
Autokratskom imidžu prijete glazba, serije i filmovi
Iako je relativno mlad (1984., no službeno se vodi da je 1982. godište) te školovan u Švicarskoj, njegov je imidž uprizorenje Machiavellijevog načela uspješna vladanja iz knjige Princ: bolje je da te se boje, nego da te vole (Fifield, 2020). Jer druga opcija niti ne postoji – što manje znanja i umijeća, to više sile i prisile – tako je to i u demokracijama, pa gdje neće biti u autokracijama. I sada tom autokratskom imidžu prijete glazba, serije i filmovi. Anne Fifield (2020) u biografiji o Kimu Jongu Unu kaže kako su autokrati gotovo uvijek i paranoične osobe, sklone kontroli i upravljanju informacijama.
A u kontekstima kao što je sjevernokorejski – ta je kontrola i upravljanje brutalna, bizarna te razvijena do u najsitnije detalje.
Sjeverna Koreja je desetljećima stvarana varka čiji je jedini cilj bio da nitko ne vidi kakva je stvarno. Indoktriniranje traje zapravo od 1948. godine, kada je “prvi” iz obitelji Kim, osnivač totalitarnog režima sa sveobuhvatnim kultom ličnosti Velikom vođe, Kim Il Sung postavljen na čelo Demokratske Narodne Republike Koreje (Fifield, 2020). Tada je već započeo koncept upravljanja ljudima koji traje do danas. Ključni princip pritom je dakle ubijanje individualne važnosti i različitosti. U priči o sjevernokorejskom životu sve je mi i oni – obitelj Velikog vođe.
Zahvaljujući dugogodišnjem švercanju USB-ove i SD kartice s filmovima, serijama i glazbom (često u vrećama riže, ili čak pušteni u balonima preko granica i u bocama niz rijeku), polako se mijenjala slika u glavama ljudi, barem onih koji su se usudili konzumirati zabranjen sadržaj
Ljudi ne slave svoje rođendane, samo rođendane vođa…
Ljudi tamo, primjerice, ne slave svoje rođendane, samo rođendane vođa, tako da su to mnogoj djeci jedini darovi koji ikada dobiju. Svake subote građani moraju sudjelovati na sastancima samokritike, na kojima se od njih traži da podrobno opišu što im sve u prethodnom tjednu nije uspjelo, često i ono što su pogriješili oni oko njih. Tamo utvrđuju ideološke poruke tvrdeći da su mogli raditi još više, dok im prsti ne prokrvare ili dok se ne onesvijeste (Fifield, 2020)
U Sjevernoj Koreji se sve ukalupljuje u pomno osmišljenu matricu, sve je točno propisano. U kinima igraju samo sjevernokorejski filmovi poput ‘Narod i sudbina’, koji ima šezdeset i dva nastavka. Nema ni interneta, osim za odabranu šačicu ljudi s osobnom dozvolom Kima Jonga Una. Nema u tajnosti tiskanih novina, nema grafita. Na ulici vas može zaustaviti patrola ako imate dugu kosu, jer su i frizure strogo kontrolirane. Ženama nije dozvoljeno bojiti kosu (odnosno, smiju koristiti crnu boju), a muškarci moraju imati kratku kosu (na zidovima brijačnica su slike dozvoljenih aka preporučenih frizura), opisuje Fifield (2020.) u biografiji Kima Jonga Una.
Dugogodišnje švercanje USB-ove i SD kartice s filmovima, serijama i glazbom
Unatoč svemu tome, sve je više i onih koji su svjesni da žive u velikoj laži. Iako sjevernokorejska državna propaganda dugo radi na usidravanju imidža Južne Koreje kao jadne i siromašne države prepune prosjaka, filmovi, sadržaji i glazba utjecala je polako na promjenu svijesti ljudi. Zahvaljujući dugogodišnjem švercanju USB-ove i SD kartice s filmovima, serijama i glazbom (često u vrećama riže, ili čak pušteni u balonima preko granica i u bocama niz rijeku), polako se mijenjala slika u glavama ljudi, barem onih koji su se usudili konzumirati zabranjen sadržaj.
Iako brojni znaju da žive u laži, no sustav represije je toliko moćan i snažan da je postepeno ukalupio svaku želju za promjenom. No, zato sada, kad je ekonomija u sve gorem stanju, a glad sve gora, nad diktaturom se nadvila opasnost – K-popa.
Što ako se pokrene kritična masa u kojoj će stasati nekontrolabilna želja za otporom diktaturi? Stoga je upravo K-popu Kim Jong Un “objavio rat”, proglasivši K-pop opakim rakom (nytimes.com). Kako su svi sjevernokorejski televizijski programi u službi propagande režima, svako domaćinstvo ima radio ugrađen u zid koji se nikada ne smije isključiti ili prebaciti na drugu frekvenciju, krenula je “edukacija” građana o tom tumoru koji se metaforički širi na odjeću, frizure, jezik i ponašanje mladih. Hoće li u tome uspjeti? Odavno, naime, Sjeverna Koreja u svojim državnim medijima demonizira stranu popularnu kulturu, optužujući ju za antisocijalistički utjecaj i prijeteći da će im državu pretvoriti u ruševinu vrijednosnih ideala. No, sada su vremena ipak malo drugačija, ako ništa, onda teža i glad je sve jača, a rješenja nema na pomolu.
K-Pop je potom svojim šarenilom, srdačnošću, ali i sadržajnošću tekstova pjesama uistinu za Kima Jonga Una postao nesavladiv protivnik. Osim ako ga potpuno ne iskorijeni. Kako? Kao i uvijek, cenzurom i represijom
Kako iskorijeniti K-Pop? Cenzurom i represijom
“Mladi misle da Kim Jong Unu ne duguju ništa, većina ga smatra nesposobnim vođom”, rekao je Jung Gwang-il, osoba koja je prebjegla iz Sjeverne Koreje, a sada se bavi švercom sadržaja K-Popa u Sjevernu Koreju (www.nytimes.com). Prema njegovim riječima, Kim Jong Un sada ima jedan zadatak, a to je uspostaviti ideološku vladavinu nad mladim ljudima, uvjeriti ih u sliku života po njegovim propagandnim uzusima. U tom mu je ratu najveći neprijatelj upravo južnokorejski pop.
Zašto?
Mladi ljudi su u K-serijama i filmovima mogli, primjerice, vidjeti da su u vrijeme njihova gladovanja, mladi u Južnoj Koreji muku vodili s dijetama. K-Pop je potom svojim šarenilom, srdačnošću, ali i sadržajnošću tekstova pjesama uistinu za Kima Jonga Una postao nesavladiv protivnik. Osim ako ga potpuno ne iskorijeni.
Kako? Kao i uvijek, cenzurom i represijom. Pritom su u prosincu 2020. donijeli Zakon protiv “reakcionarnih misli” (reakcionar je u komunističkim državama propagandistički naziv za svakog protivnika vlasti). Prema tom Zakonu, ljudi koji gledaju ili, ne daj Bože, posjeduju južnokorejski sadržaj, trebaju od pet do 15 godina provesti u radnim logorima (ili odgojnim kampovima, ako se radi o djeci).
Za kraj samo jedan primjer. Racijom u provinciji N. Pyngan uhvaćeno je troje tinejdžera koji su slušali K-Pop. Kazna koju zbog toga moraju odslužiti je – odgojni kamp. Ministarstvo državne sigurnosti pitalo je te mlade ljude što ih je to toliko privuklo u tim pjesmama da su zbog njih svjesno riskirali uhićenje. Tinejdžeri su odgovorili da su im tekstovi pjesama, posebno onaj dio u kojem je umjetnik pjevao o tome da “živi kao čovjek i odlazi / umire kao čovjek,” dirnuli srce. (dailynk.com).
I na kraju, ima li K-pop uistinu takvu snagu da makar za kratko zatrese tlo diktature, pokazat će vrijeme. Nama ostaje za nadati se da će i mladi Korejci na sjevernom dijelu poluotoka moći jedni drugima izgovoriti “I purple you” bez da zbog toga završe u popravnom domu.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.