Fotografija Donalda Trumpa s uhićenja ne samo da nije izazvala sramotu, već je postala financijski vjetar u leđa njegovoj predizbornoj kampanji. Vjerojatno ste ju vidjeli. Umjesto da ga obilježe kao kontroverznog, ovaj događaj pretvorio se u priliku za zaradu. Dan nakon uhićenja, Trumpova kampanja zaradila je rekordnih 4,18 milijuna dolara, dok su suveniri s njegovom zatvorskom fotografijom donijeli dodatnih 7,1 milijuna dolara. Što reći o tome, a ne zaplakati.
U ovom bizarnom svijetu, gdje skandal muškarca koji je bio na najvišem položaju moći te ponovno stremi istom – postaje prodajni adut, nameće se pitanje: bi li žena u istim okolnostima imala isti tretman? Sumnjam, vjerujem da bi ju mediji i javnost izložili osudi i sramu, bez mogućnosti da skandal pretvori u financijsku dobit. Ne smatram pritom da je dobro skandal unovčiti, nego razmišljam o mogućnostima u istim okolnostima. I to je tema koja me uvijek izbaci iz cipela – alergična sam na dvostruke standarde. U tom se kontekstu sjetila davne priče o aferi Monice Lewinsky s Billom Clintonom.
Bio je to medijski i ini skandal koji je zapravo postao školski je primjer za neravnopravnu osudu žena i muškaraca u javnosti. Evo prvo kratkog podsjetnika na to što se tada dogodilo i kako je afera postala globalni skandal, u smislu da su mediji diljem svijeta o tome pisali.
Što se dogodilo između Lewinsky i Clintona?
Monica Lewinsky bila je pripravnica u Bijeloj kući od 1995. do 1996. godine kada je započela intimnu vezu s predsjednikom Billom Clintonom. Njihova afera postala je javna 1998., nakon što je Linda Tripp, njezina kolegica, otkrila tajne snimke razgovora s njom o toj vezi. Tijekom pravne parnice 1998., Clinton je pod prisegom izjavio kako nije bio intiman s Lewinsky. Međutim, nakon što je afera postala javna, Kenneth Starr je proširio je “Whitewater” istragu te uključio i ovu aferu. Nakon njegove istrage, Zastupnički dom SAD-a pokrenuo je opozivni postupak protiv Clintona, službeno ga optuživši za opstrukciju pravde i laganje pod prisegom u prosincu 1998. Međutim, u veljači 1999. Senat SAD-a oslobodio je Clintona svih optužbi.
Iako je tadašnji predsjednik SAD-a, Bill Clinton, bio izložen političkim previranjima i opozivu, njegovo naslijeđe i karijera nisu doživjeli toliko posljedica kao Monica Lewinsky. Mnogi su Clintona čak smatrali herojem koji je odolio “političkom puču”, dok je Monica nosila teret srama. Hillary Clinton se našla u složenoj situaciji, primarno zbog javnosti koja je analizirala njezinu odluku da ostane uz supruga. Bilo iz ljubavi, političke kalkulacije ili nekog drugog razloga, (o)stala je uz njega, dok je Monica bila stigmatizirana i marginalizirana. Mediji su je često prikazivali kao glavnog “krivca”, a njezin identitet i karijera ostali su trajno povezani s tim skandalom. Lewinsky je tako postala sinonim za neodgovornost i preljub. Njezino ime postalo je, na neki način, uvreda sama po sebi.
Skandal koji obilježi život
Mediji su neumorno iznosili detalje, često senzacionalistički, a etikete poput “ljubavnica” postale su uobičajene za nju. Tako su je primjerice fotografije koje je 1998. objavio Vanity Fair dodatno obilježile kao “drugu ženu”. Maureen Dowd iz The New York Timesa opisala je slike kao “pornografske” te kritizirala njezin izgled. Ukratko, nakon razotkrivanja afere, mediji su stalno pratili Lewinsky te izvještavali uglavnom negativno.
U sjeni toga, Lewinsky je prošla kroz razne karijerne pokušaje, trudeći se izbjegavati medije, što je i nastavila nakon preseljenja iz Washingtona u New York. New York Magazine 2001. pisao je i o njenim izazovima s medijima, dok su tabloidi poput New York Posta i dalje portretirali Lewinsky uz različite nadimke. U konačnici je 2005. godine preselila u London gdje je na London School of Economics završila magisterij iz socijalne psihologije, i to na temu – “U potrazi za nepristranim porotnikom: Istraživanje učinka treće osobe i publiciteta prije suđenja.” Osobne rane i iskustvo pretvorila je na kraju u svoju karijeru.
Nakon što se povukla iz javnog života te političkog, pravnog i medijskog vrtloga, Lewinsky je 2014. godine pokrenula vlastito definiranje narativa svoje priče, a time i onoga što je obilježilo njezin život. Njezin govor na TED-u iz 2015. godine, pod nazivom “Cijena srama“, u kojem samu sebe definira kao “prvom žrtvom globalnog gubitka ugleda i to gotovo trenutačno” te se zalaže protiv “javnog sramoćenja kao brutalnog sporta”, prikupio je više od 21 milijuna pregleda. Kao urednica suradnica Vanity Faira, također je radila i kao izvršna producentica HBO-ovog dokumentarca iz 2021. “15 Minutes of Shame“.
Dvostruki standardi
Razmišljajući o njezinoj priči, postalo mi je jasno kako je važno govoriti o onome što nas trajno obilježi. U slučaju Lewinsky, kako je sve od početka bilo javno, logično je da je onda i ona krenula takvim putem. Sve u svemu, svoju prošlost i traumu pretvorila je u priliku pomaganja drugima. Na kraju, skandal Lewinsky-Clinton osvijetlio je brojne elemente američke kulture, poput političkih sukoba, utjecaja medija, seksualne moralnosti i dvostrukih mjerila. Zbog društvenih dvostrukih mjerila žene se strože i oštrije osuđuje od muškaraca, čak i kada su njihovi postupci slični ili jednaki.
Njezino ime u glavama onih koji se sjećaju te priče i načina kako se pisalo o njoj možda i dalje nosi stigmu. Iako je vrijeme priče davno prošlo, ona je i dalje dobar primjer koji bolno oslikava onu narodnu poslovicu – ono što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu – moćniku je dopušteno ono što se ne dopušta običnim ljudima ili što im nije primjereno. Jednako kao i primjer zatvorske fotografije Donalda Trumpa. Dok jedni profitiraju, druge se za isto osuđuje. Dvostruka mjerila koja se odnose na spol, moć i društveni status postaju tako okamenjeni narativi naše prošlosti, sadašnjosti, a bojim se i budućnosti.
Naslovna fotografija: YuuTube screenshot