“Mislim da sam previše stara da bih se sada pitala što je moglo biti drugačije”, rekla je u Netflixovom dokumentarcu 23-godišnja Naomi Osaka, japanska tenisačica haićanskog podrijetla, koja je prije nekoliko dana upalila plamen na Olimpijskom stadionu u Tokiju i time službeno otvorila Igre.
Ne znam pratite li tenis i koliko ste upoznati s detaljima iz života Naomi Osake. Osvojila je dva puta US Open (2018. i 2020.) i Australian Open (2019. i 2021.). Trenutno je druga tenisačica na svijetu. Rođena je u Japanu, s tri godine se s obitelji preselila u Sjedinjene Države. Tamo je odrasla. Od treće godine igra tenis, sa sestrom je provodila po osam sati na terenu. Od 14 godine igra pod japanskom zastavom. Majka joj je Japanka, otac Haićanin, odrastao u Americi. Prva je Azijatkinja koja je osvojila Grand Slam.
Ima svoju Barbie lutkicu. Od sponzorstva zarađuje vratolomne iznose, samo od lipnja 2020. do lipnja 2021. zaradila je oko 50 milijuna dolara. U tom istom razdoblju od igranja je zaradila oko 5,2 milijuna (sportico.com). Progovara o političkim i životno važnim pitanjima, potiče na razgovor.
Iskreno svjedočenje vlastite dualnosti
Priznajem, tenis me ne zanima. Niti ga pratim niti znam išta suvislo i stručno o tom sportu. Nikada do sada nisam imala motivaciju proučavati tekstove o nekoj tenisačici ili nekom tenisaču. Čak me niti knjiga vrhunskog Novaka Đokovića o savršenoj prehrani za savršene rezultate nije privukla (unatoč činjenici da nasušno trebam promjenu prehrane aka mršavljenje).
Netflixfov serijal o Naomi Osaka pogledala sam dva puta. Danima sam googlala članke o njoj. Ne, jer mi je odjednom tenis postao zanimljiv. Naomi me je privukla iskrenim svjedočenjem vlastite dualnosti.
Slika njezina života isprepletena je nitima brutalne usmjerenosti ka uspjehu kojim (jedino) mjeri svoju osobnu vrijednost te ranjivosti koju pokazuje svijetu. Na putu ka vrhu Naomi ne skriva otvorene rane koje krvare. O ranama ne priča nakon što ih je pobijedila. Njezina ranjivost je njezina sadašnjost. I to ju čini autentičnom i neponovljivom.
U dokumentarcu o svojoj beskompromisnoj ambiciji kaže: “Nitko ne zna što žrtvuješ radi uspjeha”, “Kad sam postala broj jedan sama sam sebi stvorila pritisak. Sad želim biti najbolja tenisačica na svijetu”, “Već dugo mi osjećaj vrijednosti ovisi samo o pobjedama. Svi me znaju samo kao tenisačicu. Tko sam, ako nisam dobra tenisačica?”.
Mnogi se identificiraju s uspješnom slikom sebe i teško mogu bez tog oklopa
Takve misaone obrasce, nagone, motivacije, a možda i OKP-trigere imaju (katkad) mnogi koji su nadišli razinu prosječnosti i žele napredovati. Nebitno, radi li se o sportu, biznisu ili politici. Mnogi se identificiraju s uspješnom slikom sebe i teško mogu bez tog oklopa. No, koliko ljudi može to i priznati (pa makar i sebi)? Ili priznati da se ne znaju (uvijek) nositi s porazom, loše odabranom strategijom, krivo donesenom odlukom.
Naomi može. Pritom je tenis usamljeni sport. Nijedan udarac, nijedna lopta, nijedna se situacija ne može usporediti s drugom. Nema suigrača iza kojih se možete sakriti. Tenis je obračun na fizičkoj distanci, a ishod je neizvjestan do posljednjeg udarca. U toj nepredvidivosti krije se istovremeno ljepota i okrutnost.
Za Naomi Osaku US Open 2018. godine bio je svojevrsna prekretnica. Dvadesetogodišnja Naomi je tada pobijedila veliku Serenu Williams i osvojila turnir. O tome je inače sanjala dok je odrastala (baš o pobjedi nad Serenom Williams). U tom je meču na svojoj koži osjetila brutalnost i bezosjećajnost puta do vrha, uz to je preko noći postalo globalno popularna. Pritisak ostanka na vrhu i strah od razočarenja ljudi postali su joj stalna pratilja uz tjeskobu, anksioznost i depresiju.
Skretanje pažnje na važne (političke i društvene) teme
Pritom ili baš unatoč tom pritisku s kojim je trebala živjeti, Naomi je sazrela od te prve Grand Slam titule 2018. godine na US Openu. Postigla je osobni ‘up-date’. Počela je pokretati poglede na važne (političke i društvene) teme.
Nakon nasilne smrti Georgea Floyda, odletjela je u Minneapolis i sudjelovala u prosvjedima protiv policijskog nasilja (po prvi put). Kad je prošle jeseni policija Jacobu Blakeu pucala u leđa, Naomi Osaka povukla se s teniskog turnira u New Yorku na jedan dan u znak protesta zbog incidenta, turnir je prekinut na jedan dan.
Prije svake od svojih sedam utakmica na US Openu 2020., nosila je masku s imenom žrtve policijskog nasilja. I osvojila je turnir. Levi’s brand traperica kaže: “Naomi je više od tenisačice. Ona je glas koji potiče druge da govore o društvenoj nejednakosti.”
Na French Openu 2021. odlučila je ne sudjelovati na tiskovnim konferencijama (što je ugovorna obveza tenisača). Organizator je prvo kaznio Naomi Osaku s 15 tisuću dolara zbog toga, ukazavši da će ju možda i diskvalificirati. Naomi ih je preduhitrila i samoinicijativno se povukla s Roland Garrosa. Objasnila je tvitom/postom na Instagramu da je to zbog svog psihičkog stanja. I jer se ne vodi računa o mentalnim stanjima sportaša. Pitanja se ponavljaju ili potiču sumnju u vlastite sposobnosti, objasnila je.
Kaže za sebe da je introvert i da ima anksiozna stanja prije suočavanja s novinarima. Zato na teren ili presicu dolazi sa slušalicama na ušima. Oni su joj zaštita od utjecaja drugih ljudi. Možda u stilu poruke: ne želim čuti ništa loše (o sebi).
Mnogi sportaši pate ili su patili od depresije i anksioznih poremećaja. No, o njima su govorili nakon što su prošle. Onako u maniri, pogledajte kako sam tek sada moćan(a). I bolest sam uspio pobijediti.
Naomi o ranjivosti govori u sadašnjosti. Izlaže se sudu, prosudbama, hejterima, sljedbenicima, javnosti. Ne skriva se iza imidža savršenosti. O.k. je ne biti o.k., rekla je nedavno u tekstu na time.com. O.k. je i biti ambiciozan i pritom se teško nositi s kompetitivnošću na tom putu. Jedino je važno pronaći svoj put i ostati dosljedan sebi. A Naomi to zasad sjajno radi. U konačnici, nitko ipak nije iteracija Supermana, koliko god želio sakriti da je od krvi i mesa.