Sjećate li se priče o Nataschi Kampusch i tragedije koju je prošla kao djevojčica? Kao danas, sjećam se šoka dok sam čitala tada o njezinoj priči. Na putu iz škole, oteta je kao 10-godišnja djevojčica. Osam i pol godina provela je u podrumskoj tamnici. I kao u svakom hororu – to nije bilo sve. Zatočena u tamnici proživjela je zlostavljanje – otmičar ju je tukao, izgladnjivao. Uspjela je pobjeći s 18 godina. Sjećam se da sam tada razmišljala kako je takvo što nemoguće preživjeti i ostati – koliko toliko priseban. No ona je uspjela, objavila je u međuvremenu četiri knjige, a nedavno sam naletjela i na intervju s njom – o otpornosti, slobodi i vjeri u život.
Natascha Kampusch u novoj knjizi piše o slobodi. “Za mene je sloboda i moralni pojam. Daje mi zadatak da ispunim njezinu ponudu,” napisala je. Slobodu smatra prilikom koju nemamo pravo propustiti, odnosno imamo obvezu nešto i napraviti s njom. “Inače ste i dalje zarobljeni,” kaže. Nikada nisam svjesno razmišljala što za mene znači sloboda. Čitajući njezin intervju, riječi žene kojoj je i nacrtana kvaka na vratima u zidu tamnice bila nada za život, dubinski su me protresli.
View this post on Instagram
Svatko može izabrati slobodu
Sloboda je jedan od onih pojmova kojem svatko od nas upisuje svoje značenje, ali isto tako – većina smatra kako se sloboda podrazumijeva. Kampusch kaže kako zapravo nitko od nas nije potpuno slobodan, no to svatko može izabrati. I to je zapravo istina.
Ona slobodu cijeni više od bilo čega. Nakon što je pobjegla, u tih je 16 godina učinila puno toga – započela je sa školovanjem za zlatara, vodila je TV emisiju, napisala je knjigu o mržnji na internetu. Sada ima novu knjigu “Pokazati snagu. Strategije suočavanja za snažan život“. U njoj se ponovno suočila s tamnicom, onom stvarnom u kojoj je provela tih osam i pol godina.
Soba je bila relativno mala i bez prozora. Bilo je hladno, 15 stupnjeva, tek kasnije je dobila radijator. U njoj se osjećala poput životinje koja čeka red za klanje. Kako bi preživjela, tražila je snagu u svemu što ju je moglo podsjetiti na slobodu. U zidu su bila vrata, bez kvake. Na tim je vratima voštanim bojicama nacrtala kvaku (imala je bojice u školskoj torbi). Kasnije je od počinitelja dobila i pravu malu kvaku kakve se nalaze na ladicama. Zahvaljujući dodiru te male kvake/ručke, mogla je maštati kako izlazi iz sobe. Bila je živa – to joj je davalo nadu da će jednom stvarno i izaći. “Znala sam: nisam ubijena u plastičnoj vreći. Dakle, ima nade. Zašto biti beznadna nakon što shvatiš da si još živ?” Tu nadu je živjela vadeći komadiće sjećanja:
pečenje kolačića s bakom, šetnja bakinom vrtom. Zamišljala bi intervjue koje će davati nakon bijega. Tada nije imala niti ime (ne znam sjećate li se, ali muškarac koji ju je oteo i zarobio, dao joj je izmišljeno ime koje je morala koristiti). Ukratko, nije se predala, već je vrijeme provodila u svojim imaginacijama, tako se mogla bolje fokusirati i ostati povezana sa sobom. Čisto da podsjetim, pričamo o djevojčici, koja je tako živjela od svoje 10. do 18. godine.
View this post on Instagram
Tko se može izvući iz takvog pakla sjećanja?
Kad ju danas neka sitnica, pogled na neki zid ili osjećaj podsjeti na traumu koju je preživjela – ponovno posegne za snagom stvaranja značenja. Sliku iz tamnice brzo prebriše drugom slikom i brzo se vrati u sadašnjost. “Naravno da se to ne događa tek tako. Morate raditi na tome,” kaže.
I nitko to ne može umjesto nas. Ljude lome iskustva i sjećanja, no ne i Nataschu. “Ti si žrtva, to što ti se dogodilo, više se toga nećeš moći osloboditi.” To mi je rečeno i nakon bijega, dok sam bila nekoliko dana u bolnici. Medicinska sestra na odjelu mi je prišla i rekla: “Nikada se zapravo nećeš moći nositi s tim. Često ćemo te viđati ovdje.”
Većina je smatrala kako joj preostaje život iz perspektive žrtve, jer tko se može “izvući iz takvog pakla sjećanja”. Natascha je i nakon podruma odlučila sama stvarati svoja značenja, nije pristala na poziciju žrtve. Kao što je u knjizi rekla da je sloboda izbor, jednako tako je (često) i uloga žrtve ili uloga borca. Ona se odlučila za borbu i za svoju unutarnju snagu.
View this post on Instagram
Meni je njezina priča fascinantna jer mi je nevjerojatno kako se bori i ne pristaje na tragičan pogled. Nije žrtva, nezamisliv je borac. Naslijedila je dio kuće s tamnicom, još uvijek ju nije prodala. Zato što joj je važno zadržati moć tumačenja svoje prošlosti. To uključuje i kuću, zasad. U konačnici, Kampusch je nakon svega shvatila da želi oprostiti, i to samo zato jer ne želi provesti ostatak života u ogorčenju, bijesu i mržnji. I da nema opciju rudariti po mraku sjećanja. Priča djevojčice koja je odjednom ostala bez svega i upala u vakuum mrklog mraka, priča je i o djevojčici koja nas sve podsjeća na to što stvarno znači pronaći unutarnju snagu. Rijetki to mogu.
Naslovna fotografija: n.kampusch