Tema pisma Sanje Musić Milanović ovih je dana po svim portalima. Pritužbe roditelja na način rada nastavnika i sustav ocjenjivanja su konstanta u našem sustavu, katkad je to opravdano, a katkad je proizvod nerealne projekcije očekivanja roditelja. I o toj bi se temi trebalo pričati i pisati puno i često, jer vjerujem da je stres koji prolaze i učenici i nastavnici i roditelji često nepodnošljiv.
Pismo Sanje Musić Milanović
No, to uglavnom nije tema za javni diskurs (barem ne onoliko koliko bi to trebala biti) osim kada se u tu temu umiješa politika i snaga utjecaja ugledne ili barem moćne pozicije u društvu. Pismo Sanje Musić Milanović i naknadno mijenjanje zaključnih ocjena njezinom sinu postaje potom ključna tema. I to je važna tema, jer je teško zamisliti da Sanja Musić Milanović nije bila svjesna kako njezin prigovor nema jednaku snagu kao prigovor “običnog građana”.
View this post on Instagram
Znaš li tko sam ja?
Je li u konačnici odluka škole o korekciji ocjena nastupila zbog njezine političke pozadine (jer se njezin prigovor u našem društvu primarno promatra kao prigovor osobe s pozicije moći) ili je to rezultat nekakvog prešutnog priznanja da su u školi propustili bolje organizirati neke okolnosti, bit će sigurno još neko vrijeme tema – barem dok ne dođe neki rezultat stručnog uvida u medije. No, sumnjam da će ovaj slučaj promijeniti društvenu klimu, više mi se čini da više nitko neće pisati mailove. Ipak živimo u društvu u kojem su prema vjerovanju (ili iskustvu) mnogih mantre “znaš li ti tko sam ja” ili “znam ljude koji znaju ljude” odavno pustile korijene.
I kad ta medijska hajka prestane i nastavimo živjeti u društvu u kojem je često jedino važno koga poznajete, stres ocjenjivanja i dalje ostaje bolna tema ovog društva. Ne znam kako vi, ali ja ne poznajem gotovo niti jednog roditelja učenika/učenice osnovne škole koji ne brine zbog ocjena jer mnogi smatraju kako je danas teže upisati srednju školu nego fakultet. Ovih se dana, primjerice, i roditelji i djeca preznojavaju čekajući konačne rezultate za upis u srednju školu, jer eto, ako imaju jednu ili dvije četvorke upitno je koju će srednju školu moći upisati. Neki drugi, konačno su odahnuli jer je nastava gotova i pritisak ocjena i ocjenjivanja na kratko vrijeme prestaje.
Kako se pritom osjećaju nastavnici koji moraju opravdavati sve svoje korake, odgovarati na pritužbe koje su katkad opravdane, a katkad samo plod nerealnih očekivanja roditelja, rijetko tko pita. Nemali je broj tekstova u kojima psiholozi upozoravaju koliko je taj pritisak ocjenjivanja štetan za djecu jer ne mogu svi biti odlični u svemu. U konačnici, pitanje o tome koja se poruka šalje svim tim pritiscima djeci o njihovoj vrijednosti, dugo će još vremena biti tema psihologa. I jesu li uistinu te ocjene stvaran odraz učeničkih postignuća, u društvu u kojem je 5.0 imperativ, a takvih je golemi broj. Golem.
Danas je puno više konformista
Dobro, kod nekih je to i ocjena roditelja jer navodno nemali broj njih radi sa ili čak umjesto svoje djece (ima sigurno i takvih). I tako bih sada mogla nabrajati sva pitanja koja mi padaju na pamet kad slušam sve te priče koje prolaze danas roditelji i djeca u našem obrazovnom sustavu. Koji je – kakav?
U emisiji Otvoreno, koje je eto organizirano na tu temu (naravno zahvaljujući Sanji Musić Milanović), Željko Stipić, predsjednik Sindikata zaposlenika u školstvu “Preporod” o tom je sustavu rekao: “Mogu to reći iz vlastitog iskustva, pripadao sam onim nastavnicima koji, mogu to reći, nikada nisam promijenio svoju ocjenu, hvala Bogu da je bilo tako. Mogu reći da je to čak i bila normalna stvar kad sam ja počinjao raditi. Danas to više nije normalno.
Danas je puno više konformista, a puno manje heroja u našim zbornicama.” I tako. O izazovima svih strana u školstvu mogli bismo pričati danima. No kad se podvuče crta, ključna je tema “koju si ocjenu dobio/dobila.” Barem što se obrazovnog školstva tiče.
Nakon što sam odgledala to Otvoreno, samo mi je još jedna knedla ostala u grlu. Ne samo zato što ne vjerujem da će se sustav sam od sebe tako skoro popraviti, nego zato što će već danas neka nova politička vijest o odlasku i dolasku političara zasjeniti važnost govora o djeci i školstvu. Osim ako se opet ne umiješa politika.