Za muškarce je bolje da se potpišu na svoj rad. Tako ga mogu skuplje prodati. Žene će skuplje prodati svoj rad ako ne stave svoj potpis. Dakle, ako ostanu nevidljive. Iako su ove rečenice primjenjive na razna područja, izvukla sam ih iz Guardianovog članka o financijskoj diskriminaciji slikarica.
Rad slikarica na tržištu vrijedi manje
Naime, bile one žive ili mrtve, rad slikarica na tržištu vrijedi manje. Prvo iz perspektive umrlih. Slika Leonarda da Vincija “Salvator Mundi” je slika koja je najskuplje prodana ikada, i to za 450 milijuna dolara. Najskuplje prodana slika neke slikarice je slika Georgije O’Keeffe – za 44,4 milijuna dolara. To je deset puta manji iznos. Što se tiče rada “živih”, Jeff Koons prodao je najskuplju sliku do sada, i to za 91 milijun dolara, dok je najskuplje prodana slika od živućih slikarica – slika Jenny Saville, i to za 12,5 milijuna dolara.
Istina, riječ je najskupljim radovima, i tu je najviše vidljiva ta razlika. No, Hellen Gorrill (Žene ne znaju slikati, 2019, prema The Guardian) je na uzorku od 5000 prodanih slika diljem svijeta spoznala kako na 1 funtu koju zaradi slikar, slikarica zaradi 10 penija. Posljedično – ako neka slikarica želi ostati nevidljivom te ne potpiše sliku, možda ima šanse postići veću cijenu. Čini se da žene općenito najviše šanse imaju za više razine uspjeha ako su (donekle) nevidljive, ne ističu se previše, nego šutke prihvaćaju dominaciju “muškog standarda”. Ne znam.
Mixer jednog imidža: Žena koja nije pristajala na tuđa očekivanja – Lou Andreas Salomè
Slabo vidljiva i teško dokaziva pasivna diskriminacija
O toj sam nevidljivosti kao obliku štetne diskriminacije puno razmišljala nakon dokumentarca Picture a Scientist (Netflix, 2020). Prikazano je kako se u društvu puno više priča o seksualnom uznemiravanju žena, što je naravno važno jer je rijetko koja žena lišena tog iskustva – bilo riječju ili djelom. I većina žena i dalje o tome šute jer osjećaju nemoć.
Međutim, provedeno istraživanje u STEM području pokazuje kako je taj oblik diskriminacije zastupljen samo 10%. Puno je veći udio slabo vidljive i teško dokazive pasivne diskriminacije. Primjerice – na poslovnom sastanku mišljenje kolegice nema jednaku važnost kao ono od kolege, asertivno iznesen suprotan stav kolegice ima rizik etikete “histerične babe”. Mogla bih sada nabrojati razne primjere, no činjenica je da su takvi i slični primjeri česti, ali i da mogu biti posljedica usidrene kognitivne pristranosti.
I u znanosti i u umjetnosti žene su katkad kolateralne žrtve nesvjesnih pristranosti kojima smo svi skloni. Socijalna psihologinja dr. sc. Mahzarin Banaji naglašava u filmu kako svi imamo implicitnu pristranost jer smo proizvod društvenih i medijskih, ali i transgeneracijskih konstrukcija. Pristranost je sastavni dio svakodnevnih mehanizama kognitivne obrade i uglavnom se aktivira automatski. Zbog pristranosti, muškarcima se brže pridodaje potencijal ugleda i moći. Mnogi to čine nesvjesno i automatski, iako katkada negiraju da su sami tome skloni.
Evo primjera iz filma. Dr sc. Mahzarin Banaji, provela je eksperiment među studentima, na temu rodne pristranosti uporabom testa TIA (test implicitnih asocijacija). TIA se temelji na jednostavnoj pretpostavci: brže povezujemo ono što češće vidimo u paru. Recimo – sol i papar; kralj i kraljica. To jesu suprotnosti, ali asocijativno ćemo ih brzo povezati jer se pojavljuju zajedno u raznim diskursima. Test koji je provela dr.sc. Banaji izgleda otprilike ovako: na ekranu je projicirana slika sa stupcima. Naslov lijevog stupca je muško, dok lijevo stoji žensko. U sredini se pojavljuju riječi koje se odnose na karijeru i/ili obitelj i dom.
U prvoj fazi zadatak je sve što je povezano s obitelji i domom povezati sa “ženskim” stupcem, a riječi vezane uz znanstvenu karijeru s desnim. Kako se pojavi riječ na ekranu, studenti moraju brzo svrstati tu riječ lijevo ili desno. Ta prva faza eksperimenta je prošla glatko – u smislu da su svi pojmove svrstali na isti način – dom i obitelj uz ženu, znanstvenu karijeru uz muškarca. Međutim, problem je nastao kada je u stupac “žensko” trebalo svrstati riječi koje se tiču znanstvene karijere, a u stupac “muško” – riječi koje se tiču doma i obitelji. Trebalo im je više vremena i nisu imali identične odgovore. Zaključno – kad je neka riječ u skladu sa stereotipom, vrijeme reakcije je kraće, dok se vrijeme reakcije produljuje kad je neka riječ suprotna stereotipu.
Mixer jednog imidža: Clelia Duel Mosher i razgovori sa ženama o seksu
Pristranost – rezultat društvene i medijske konstrukcije
Ili još jedan primjer iz The Guardiana i članka o slikaricama. Renée Adams, profesorica financija na Oxfordu, tražila je od studenata da vrednuju slikarske radove, bez da im je rekla je li kreator muškarac ili žena. Ishod je bio jednak i za muškarce i žene. Potom je napravila eksperiment s imućnim muškarcima, kolekcionarima, čestim posjetiteljima galerija. Pokazala bi im sliku koju je “kreirala” umjetna inteligencija, no ona je jednima rekla da ju je napravila žena, dok je drugima rekla da je autor muškarac. Puno je više pozitivnih reakcija bilo ako je autor naveden muškarac. Zašto? Eto, na primjer u Gombrichevoj Priči o umjetnosti, koju sigurno poznaje svaki poznavatelj umjetnosti, na 688 stranica je spomenuta samo jedna umjetnica. Dakle, kao što smo već rekli, pristranost je velikim dijelom rezultat društvene i medijske konstrukcije, a stvarana je stoljećima.
Tekst o slikaricama ili dokumentarac Picture a Scientist na Netflixu potiču na promišljanje. Tijekom života često smo upadale u razne situacije, u kojima smo se možda osjećale nevidljivima. Jednako tako, sigurno smo neki stereotip i same prihvatile, ne razmišljajući puno o tome. Nekima je (ne)svjestan odabir katkad – biti “servilno lajkabilna“. Jer je tako lakše.
Ukratko, možda smo u nekim situacijama bile snažnije, u nekima sam pokleknule, no većinu implicitnih diskriminacija tek sada uočavamo. Osvještavanjem se ne može dokinuti rodna (i ina) pristranost, no razgovor o nevidljivosti može nekoga potaknuti na korak od kulture automatskog prihvaćanja ukorijenjenih standarda do poticanja kulture promjene. U konačnici, tko je autor “knjige pravila” prema kojima živimo?