Ponedjeljak, 25 ožujka, 2024

Mixer jednog imidža: Rosa Parks i prkos jedne žene

Ime Rose Parks je povijest. I to povijest u kojoj se jedna žena drznula ogriješiti o pravila društva u kojem je živjela. Možda je i bila u pravo vrijeme na pravom mjestu, no njezina je hrabrost odškrinula vrata novoj priči američke povijesti

Što ako se ne ustanem s tog mjesta u autobusu?”, upitala je Rosa Parks izbezumljene promatrače 01. prosinca 1955. godine u autobusu u glavnom gradu Alabame, Montgomeryju.



Zapravo ne znam je li to stvarno izgovorila naglas, tako ja zamišljam tu scenu. No, ono što znamo jest da je ime Rose Parks – povijest. I to povijest u kojoj se jedna žena drznula ogriješiti o pravila društva u kojem je živjela. Možda je i bila u pravo vrijeme na pravom mjestu, no njezina je hrabrost odškrinula vrata novoj priči američke povijesti.

Kako? Doslovno je ostala sjediti u autobusu. Iz današnje perspektive, ta je rečenica bizarna. No, u doba Rose Parks taj je čin značio mogućnost gubitka svega što je smatrala svojom svakodnevicom.

Barbie lutka Rose Parks /Matell

Njezina boja kože bila je nepoželjna

No, krenimo redom, od trenutka u kojem je sve počelo. Tog je 1. prosinca 1955. godine, 42-godišnja krojačica Rosa Parks ušla po povratku s posla u  gradski autobus u Montgomeryju. Kako su tadašnja pravila nalagala, u tom su autobusu bila odvojena mjesta za bijele i crne putnike. Vjerojatno je bila užasno umorna nakon radnog dana, a možda i iscpljena do kranjih snaga pravilima vremena u kojem je živjela.

Vjerojatno joj je i bio pun kufer svega i jednostavno se u tom trenutku nije željela osjećati nedostojna sjedećeg mjesta. I to samo zato jer je njezina boja kože tada bila nepoželjna. U svakom slučaju, tko zna što je sve ona tada vrtila u svojoj glavi, zauzimajući mjesto blizu sredine autobusa, odmah iza prednjeg “bijelog” dijela, odnosno dijela autobusa koji je bio namijenjen za bijelce.

Mixer jednog imidža: Helen Keller – život je ili odvažna avantura ili ništa

I sve bi bilo u redu, da na sljedećoj stanici nije ušlo više putnika i da odjednom nije bilo dovoljno sjedećih mjesta za bijelce. A bijelci su bili privilegirani, pa su tako onda oni zaslužili sjediti. Naravno, osjećate ironiju u ovoj rečenici. Iako nepravednost i nejednakost nikada neće izaći iz ljudskih igara moći, svejedno mi je kontinuirano odvratno zbog čega su sve ljudi tijekom života bili/jesu obezvrjeđivani.

Osuda zbog kršenja zakona o segregaciji

No, krenimo dalje. Dakle, u tom autobusu nije više bilo mjesta za bijelce pa je vozač naredio svim crnim putnicima u srednjem redu da ustanu, kako bi ti neki bijelci mogao sjesti. Rosa Parks je odbila ustati. Ostala je sjediti u autobusu. Zaplet priče se nastavlja njezinim uhićenjem i osudom zbog kršenja tadašnjeg zakona o segregaciji.

Njihovi sudovi nisu radili sporo kao naši, pa je njoj bilo suđeno već za pet dana, u ponedjeljak, petog prosinca. Naravno, osuđena je i to zbog kršenja državnog zakona, kažnjena je novčanom kaznom (tada je to bilo deset dolara, ne znam izračunati današnji omjer tog iznosa). I od tog trenutka kreće nova stranica u američkoj povijesti. Tog je ponedjeljka, 5. prosinca 1955. godine oko 30.000 Afroamerikanaca sudjelovalo je u bojkotu autobusa.

Mixer jednog imidža: Jane Fonda i The Show Must Go On

Edgar Daniel Nixon, bivši čelnik Montgomeryjeve nacionalne udruge za unapređenje života obojenih ljudi (NAACP), u to je vrijeme radio na povećanju broja registriranih crnih birača u Montgomeryju. Upravo je on smatrao kako je njezino uhićenje savršen slučaj za osporavanje odvojeni autobusni sustav u Montgomeryju. Rosa Parks je pristala da iskoriste njezin slučaj. Nixon je potom bio jedan od ključnih organizatora tadašnjeg bojkota autobusa. Također, Parks je podnijela žalbu na svoju presudu te je tako osporila zakonitost segregacije.

Iz današnje perspektive, to djeluje logično i jedino ispravno. Iz tadašnje perspektive,  Rosa Parks je tim potezom riskirala uznemiravanje, linč te gubitak posla. Prije nje su dvije crne žene također bile uhićene u autobusima u Montgomeryju, no njihove su žalbe bile odbijene. No Rosi se dogodio trenutak u kojem je čin odbijanja prerastao u simbol borbe protiv segregacije. Ključan je bio i njezin karakter koji tadašnji suvremenici opisuju kao besprijekoran, bila je žena tihe, ali snažne moralne snage u sebi. U konačnici, sve se je poklopilo i njezino uhićenje je potaknulo nezaustavljiv val reakcije zajednice.

Pravo na mjesto u autobusu – simbol prava na život po jednakim pravilima

Bojkot javnih autobusa od strane crnaca u Montgomeryju trajao je 381 dan, te je time poprimio obris prve velike demonstracije u državi protiv segregacije. Taj je bojkot potom potaknuo da Vrhovni sud SAD-a ukine rasnu segregaciju u javnim autobusima u Alabami. To je također pokrenulo više nenasilnih prosvjeda u drugim gradovima, a Martin Luther King je uslijed toga dospio pod nacionalne reflektore kao vođa pokreta za građanska prava. Pokret i zakoni koje je Martin Luther King potaknuo, uključujući Zakon o građanskim pravima iz 1964. te Zakon o glasačkim pravima iz 1965., smatraju se jednom od najvećih društvenih revolucija u modernoj američkoj povijesti.

Mixer jednog imidža: Marlene Dietrich i njezina senzualna drčnost

U konačnici, eto do čega je doveo prkos jedne žene. U maniri teorije kaosa, poznate kao leptirov učinak prema kojoj “ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi“, Rosa Parks, nije htjela ustati u autobusu u Montgomeryju, i to zato da neki bijelac umjesto nje može sjesti. U pozadini njezina prkosa je bio možda samo umor i iscrpljenost nakon radnog dana, no taj je prkos potaknuo da nepravedan zakon o segregaciji postane i ostane povijest. Pravo na mjesto u autobusu postalo je tako simbol prava na život po jednakim pravilima, a Rosa Parks je ostala simbol žena koje su smireno, staloženo i dostojanstveno pokrenule povijesnu promjenu.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime