Politika je često bizarna, katkad korektna, a nekad i poučna. Tako se barem meni čini. Sve se vrti oko moći i čija će biti zadnja. Ne znam kada sam od nekog na visokoj poziciji čula da mu/joj je iskreno žao ili da, ne daj bože, nema više snage te da odustaje od pozicije. Istina, mi smo prije skoro 14 godina imali priliku čuti jednog premijera koji je neočekivano sazvao konferenciju za novinare kako bi javnost šokirao informacijom da je “on svoju dionicu odradio te daje ostavku”. U njegovom se slučaju, ipak uspostavilo kako razlog tome nije bila iscrpljenost zbog zahtjevnog premijerskog posla. No nije bitan on. Ovdje je tema politika i (ne)moć.
Politika se oduvijek smatrala muškim poslom. Muškarci su ti koji su definirali što je moć, a što snaga u toj areni. Jednim atributima opisuju sebe u pohodu na moć i poziciju (i sve beneficije koje taj pohod nosi), a drugim kada je u toj igri žena. Javnost kao publika u areni plješće mačističkim i inim potvrdama moći. A kada pomislim da je pred nama 2024. godina u kojoj mi kod kuće imamo tri puta izbore (EU, nacionalne i predsjedničke) i da te iste godine Zelenski, Putin i Biden idu na (re)izbore u svojim državama – bojim se i pomisliti što nas sve čeka.
Potrebna je snaga za biti empatičan lider
No da politika može biti drugačija pokazala je nedavno Jacinda Ardern, novozelandska premijerka. I ona je, kao nekoć onaj naš premijer, šokirala svijet najavom da se više neće kandidirati za premijerku jer se nije uspjela pripremiti za još jedan mandat, a odluku o tome je vrlo jednostavno donijela, nadodala je pritom. Naime, na prvom joj je mjestu javni interes i dobro naroda, a ne moć ili privilegija bivanja na najutjecajnijem mjestu u državi. Kod njih se vlada bira svake tri godine, Ardern je na krilima kvalitetnog komuniciranja tijekom pandemije imala sjajne rezultate na izborima 2020. godine. U listopadu 2020. ponovno izabrana premijerka Novog Zelanda. Drugi mandat joj nije bio jednostavan, no uspješno ga privodi kraju. Od trećeg dakle odustaje.
View this post on Instagram
Prije nekog vremena, u jednom je intervjuu za BBC je rekla kako je potrebna snaga za biti empatičan lider. Čini se da je još veća snaga potrebna za znati otići kada znaš da ne možeš dati najbolje i najviše od sebe. Nakon šest godina na premijerskoj poziciji, vjerojatno bi uspjela dobiti i treći mandat te time upisati nove stranice novozelandske političke povijesti: od najmlađe premijerke do možda premijerke u najviše mandata. Umjesto toga, ona je odlučila otići. Prije nje, takvu smo izjavu još čuli od Angele Merkel i to je to što se tiče važnih političkih lidera. Ako je suditi po izdvojenim primjerima, ispada da je odustajanje od moći/utjecaja kod muškaraca stvar nužde, a kod žena stvar slobodnog izbora.
Pamtit ćemo je po mnogo čemu
Po čemu ćete pamtiti Jacindu Ardern?
Možda se sjećate trenutka u kojem je usred intervjua u svibnju 2020. godine doživjela potres od 5,8, ostala sabrana i na mjestu te s osmijehom informirala o događaju. Nije usporedivo – ali ne mogu se ovdje ne prisjetiti trenutka u kojem naš političar, Hrvoje Zekanović 23. travnja 2020. godine iskače iz saborske klupe na prvi znak potencijalno jakog potresa (bio je 3,2 stupnja po Richteru na kraju). Istina, mi smo svi jako traumatizirani od tih potresa, i situacije nisu usporedive, no eto, kad god vidim tu snimku s Ardern, sjetim se naše snimke sa Zekanovićem. Vratimo se na Jacindu Ardern.
View this post on Instagram
Za vrijeme pandemije, Novi Zeland i Australija istaknuli su se izuzetno strogim okvirom mjera. Jacinda Ardern je pritom imala podršku građana, a o njezinoj se je komunikaciji pisalo kao vjerodostojnoj i dosljednoj. Direktno je komunicirala s ljudima, njezinim sugrađanima i to putem Facebook Live chatova. Bilo je i trenutaka kada je primjerice mala kćerka upadala u prijenos, no sve je to samo pridonijelo ozračju komunikacije po principu ja sam jedna od vas. Ardern je tada jasno igrala na karte zajedništva i empatije.
Možda ju pamtite i po reakciji nakon terorističkog napada na muslimansku zajednicu 15. ožujka 2019. godine u Christchurchu. U tom je napadu stradala 51 osoba. Ardern je održala konferenciju za novinare kako bi prenijela poruku koja bi ujedinila građane njezine zemlje, ujedinjujući ih protiv mržnje. “Oni smo mi”, rekla je o žrtvama. Nakon tog terorističkog napada novozelandska vlada je postrožila regulativu za držanje oružja.
Najpopularnija premijerka u posljednjih sto godina
U zadnje vrijeme, možda se najviše pisalo o trenutku s konferenciji za novinare kada je novinar novozelandske radijske mreže Newstalk ZB pitao Sannu Marin i Jacindu Ardern za razlog njihova susreta i razgovora. “Mnogi će se ljudi pitati jeste li se vas dvije upoznale samo zato što ste sličnih godina i imate puno zajedničkih stvari”, rekao je tada novinar. Ardern mu je bez pardona odgovorila protupitanjem: postavlja li takva pitanja i muškarcima i je li npr. nekad on ili netko pitao Baracka Obamu i Johna Keya jesu li se upoznali zbog toga što su “vršnjaci”.
View this post on Instagram
Ukratko, najpopularnija premijerka u posljednjih sto godina odlazi s premijerskog mjesta, svojom voljom i svojom odlukom, i to uskoro. Planira odstupiti najkasnije u veljači 2023. godine. Novi izbori su u listopadu 2023. godine, a ona se tada neće kandidirati. Sada je zaključila da je ona svoju dionicu odradila te da nema više snage, odnosno kako je to metaforično rekla u svojoj izjavi – polako joj nestaje benzin za vožnju tom cestom.
Pokazati osjećaje u politici je neprihvatljivo. To je oduvijek bila arena za junačenje. Nemam više snage vjerojatno je nešto što se ne smije izgovoriti. Ardern je pokazala da se može drugačije – pokazati suosjećanje i pokazati nedostatak snage. I da ona ima pravo krojiti svoja pravila života. Biti svoj autoritet u smislu da se ne predstavljam nego “pokazujem kako se stvarno osjećam” primjer i snage i autentičnosti. Jer lako je glumatati poželjno stanje, hrabrost je pokazati svoje.
Naslovna fotografija: jacindaardern