Nedjelja, 3 srpnja, 2022

Mixer jednog imidža: Viola Davis i Finding me u ruševinama djetinjstva

Viola Davis ističe kako u životu nije imala puno opcija – kad jednom lupite o dno, i to duboko dno – ili skupljate sve atome snage i borite se za izlaz iz tog mraka ili ste gotovi

Bilo je nekoliko požara i zgrada je ubrzo bila prepuna štakora. Noću bih čula kako štakori grickaju naše igračke. Skakali su nam po krevetu. (…) Imala sam lutku od tvrde plastike. Bila je tvrda kao da je porculanska. Slušala sam po noći kako je štakori grickaju. Jako se čulo kako je krckala, a kad sam se probudila, lutka više nije imala lice.”



Iako zvuči poput riječi iz neke serije ili filma, ovim je riječima Viola Davis pričala o svom djetinjstvu u Oprah + VIola: A Netflix Special Event. Viola je tamo zapravo predstavljala svoju novu knjigu Finding me (knjiga je u prodaji od 26. travnja 2022. godine).

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Oprah’s Book Club (@oprahsbookclub)

Ne znam koliko znate o životu Viole Davis izvan pozornice, ali ono što je podijelila sa svijetom jest priča koja je u najmanju ruku zaslužila Oscara za moć preživljavanja. Glavna glumica iz serije How to Get Away with Murder (za tu je ulogu kao prva Afroamerikanka dobila Emmy), dobitnica Oskara za ulogu u filmu “Fences” (2016.) te glumica koja je još dva puta nominirana za Oscara, i to za uloge u filmovima “Help” (2011.) i “Doubt” (2008.) iza sebe ima priču žene koja je na svoj koži osjetila razne surovosti odrastanja.

Nemogućnost odustajanja od svoga sna

U knjizi Finding me Davis brutalno iskreno i bez muljanja govori o svim dijelovima svoga identiteta kako bi vjerojatno lakše shvatila patchwork svog života. Neću sada spojlati dijelove iz knjige niti dijelove iz njezina života. No, u svijetu u kojem se svi trude prikazati najbolju verziju sebe, koja je pritom i kao autentična, Davis piše o svemu.

Malo je to, naravno, uokvireno u američki san – od underdoga / loosera / odvratne kmice kako su je zvali dečki u osnovnoj školi – do Afroamerikanke s najviše nominacija za Oscara ili do prve Afroamerikanke s dvije nominacije za najbolju glumicu. No, njezina priča uistinu sadrži sve te elemente, a iza nje stoji žestok rad, odricanje i zapravo – nemogućnost odustajanja od svoga sna, jer je taj san bio jedini izlaz iz teške i okrutne pat pozicije u kojoj se po rođenju našla.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by VIOLA DAVIS (@violadavis)

Evo samo nekoliko motiva koji su obilježili život Viole Davis. Odrasla je s petero braće i sestara te roditeljima u  teškom siromaštvu, u hladnom stanu u kojem često nije bilo ni tekuće, a kamoli tople vode.

‘Nismo imali tople vode…’

“U školi bi zaudarala po urinu, pa su me tako jednog dana pozvali u ured zbog toga. U to isto vrijeme su pozvali i moju sestru Deloris. Pozvali su nas jer smo obje taj dan obje jako zaudarale. Znala sam ja da zaudaram, ali nisam znala što poduzeti u vezi s time. Ljudi valjda automatski pretpostavljaju da se samo trebaš oprati. No, ne možeš, ako ti to netko ne pokaže. Meni to nitko nije pokazao.

Nismo imali tople vode. Često nismo imali sapun. Često nismo imali čistu odjeću. Večer prije bismo na ruke oprali odjeću, objesili je, a ako ujutro ne bila suha, oblačili smo je mokru. Dakle, stvari se ne podrazumijevaju. Ako ti netko ne pokaže kako se radi ono što ti iz tvoje svakodnevice nije poznato, onda to moraš sam. A ja nisam znala kako. I bilo me je sram zbog svega toga. (…)”, rekla je Davis govoreći o uvjetima u kojima je odrastala, o kojima je izravno i otvoreno progovorila u knjizi.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by VIOLA DAVIS (@violadavis)

Seksualno zlostavljanje

Kao djevojčica je doživjela zlostavljanje na svim razinama, od vršnjačkog nasilja, nasilja u obitelji do iskustva seksualnog zlostavljanja. Kao osmogodišnja djevojčica bi tako, primjerice, kraj nastave dočekala što bliže izlaznim vratima učionice i to kako bi što vrže pokušala pobjeći od grupe uvijek istih dječaka koji su za njom bacali kamenje, granje, nazivajući ju odvratnom kmicom.

Danas za sebe kaže da je to bježanje ostavilo najdublji utor u njezinu identitetu i često ima osjećaj kao “da i dalje bježi, samo su noge stale”, odnosno i dalje živi u uvjerenju da nije dovoljno dobra i dovoljno lijepa. I da ne spojlam dalje, i knjiga i intervju ostavljaju bez teksta. Viola Davis je pritom rekla kako ona u životu nije imala puno opcija – kad jednom lupite o dno, i to duboko dno – ili skupljate sve atome snage i borite se za izlaz iz tog mraka ili ste gotovi.

Sa 14 godina je odlučila postati glumica

Viola je još sa 14 godina odlučila da će postati glumica (do 14. godine je još mokrila u krevet) i danas kaže da ju je to doslovno spasilo, jednako kao i odluka o psihoterapiji zahvaljujući kojoj je oprostila, posložila rastrgane dijelove sebe i naučila u životu nazivati stvari svojim imenom.

“Od trenutka kada sam počela glumiti, sve ono što ne mogu izraziti u stvarnom životu, mogu izraziti kroz ulogu. To mi je bio kanal da prihvatim svu traumu i sve gadljivosti što ljudi nose u sebi i kroz uloge sam to prenijela dalje. Sve što nisam mogla reći u stvarnom životu, kada bih to izgovorila na pozornici, publika bi to uvažila.  Takve se stvari ne mogu reći u stvarnom životu, odnosno mogu, ali riskiraš sramotu”, rekla je otprilike o sebi u Netflixovu intervjuu.

Nazvala je stvari svojim imenom

Viola Davis je u intervjuu rekla i kako je posao glumca je pokazati kakvi su sve ljudi, i to ne onu njihovu politički korektnu stranu. I to je nekako ono što je u konačnici njoj pomoglo pronaći sebe – iskreno i bez muljanja prikazati i pokazati sve dijelove svog života, i svoje rane i svoje snage. Komuniciranje je djelovanje. Njezini rezultati su zapravo počeli stizati kad je počela djelovati.

Violin život je bio toliko težak da je morala duboko zaroniti kako bi sama sebi mogla objasniti svrhu života uopće. Ona je valjda zato i imala hrabrosti nazvati stvari svojim imenom, precizno i jasno, bez političke korektnosti, kako to ona naziva.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by VIOLA DAVIS (@violadavis)

Vjerujem da je puno lakše okružiti se pričama o sebi koje su nam ugodne i ljudima koji nam podilaze, samom sebi lagati i hraniti svoj ego reflektorima tuđe pažnje. Viola Davis je shvatila da njoj to nije dovoljno, zapravo ona nije imala izbora. Nazvala je stvari svojim imenom i shvatila da je to njezina najveća snaga. I to je to.

Pročitajte još...

Mixer jednog imidža: Julija Timošenko i ukrajinska pletenica

I dok sa suzama u očima gledamo scene iz Ukrajine, svima nam zasad samo ostaje nada da će se promjena dogoditi, a da će nakon ovog rata Ukrajina osvanuti kao feniks i to s narodom kojem više niti korumpirani političari neće moći podrezati krila

Mixer jednog imidža: Kako ostati #normalan u doba političkih podjela

Jesu li binarne opozicije i vaša odluka ili se za nepredvidljiva vremena spremate sakupljajući različita iskustva, ispitujući različite stavove? Makar virtualno, trenutno. Jer #pandemija. Razmišljate li ikada o krugovima u kojima živite? I ima li ičega izvan njih? Ičega vrijednog razumijevanja

Mixer jednog imidža: Mira Furlan i niti jednog života

'Šteta što sam provela vrijeme beskonačno analizirajući i preispitujući svoje prošle odluke. Nikada nisam znala kako otpustiti stvari. Kad zajebeš (Izgubljeni), zajebao si. I kreneš dalje', napisala je u svojoj autobiografskoj knjizi prerano preminula glumica

Mixer jednog imidža: Pablo Neruda i lagano umiranje 

Kako je sin introvertiranog strojovođe Joséa del Carmen Reyes i učiteljice u osnovnoj školi Rose Neftalí Basoalto postao jedan od najpoznatijih književnika koji je poezijom gađao srca, ali i političke neistomišljenike? 

Povezano

Mixer jednog imidža: Predsjednik i dama – finska posla na hrvatski način

Političari su onakvi kakav je narod. A dok god mi živimo po uvjerenju 'kako ćemo, lako ćemo' dok je sunca i mora, finska klima povjerenja ostaje nedostižan san

Mixer jednog imidža: Paul Logan i priče novih generacija

Paul Logan je dobar primjer mladima jer pokazuje da je pogreške moguće ispraviti, ali iza tog popravka stoji preuzimanje odgovornosti i naporan rad

Mixer jednog imidža: Branka Bakšić Mitić – žena koja čini razliku!

Što ovu ženu čini drugačijom? Predanost i dostupnost kojom pristupa sumještanima te jasnost i iskrenost u glasu prema institucija. Borba za interes svojih sugrađana. Snaga bivanja glasom onih koji su nemoćni

Mixer jednog imidža: Imidž Facebooka: Što je muškarac bez svoje desne ruke?

U Facebookovoj poslovnoj bajci, Sheryl je zapravo imala ulogu odrasle osobe u prostoriji. Genijalno i kreativno dijete je kreiralo odličan proizvod, no kako bi taj proizvod doživio tržišni uspjeh, potrebno je poslovno znanje, iskustvo, drčnost i odlučnost

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime