Slažući ovih dana popis najzanimljivijih mi rockumentaraca, odnosno filmova o (uglavnom) rock glazbi, sjetio sam se i dokumentarca redatelja Morgana Nevillea koji je prije deset godina snimio “Pet metara od slave” (“Twenty Feet From Stardom”). Ili – film o back vokalima.
Što su to pozadinski vokali? Ili “backovi”, kako ih insajderski glazbeni krugovi zovu? U “Pojmovniku popularne glazbe” (Lijevak, 2011.), i sam sam pokušao jezgrovito odgovoriti na to pitanje i zapisao: “Pozadinski (back ili prateći) vokali u drugom su planu – doslovno (na sceni) i metaforički (u tretmanu zvučne slike) – u odnosu na glavnog pjevača. Prateći vokali uglavnom pjevaju harmonije (pjevajući/harmonizirajući unisono s glavnim vokalom, ali u “pomaku” – najčešće u terci)”. Nevilleov dokumentarac u žižak pažnje je, naravno, umjesto glavnih zvijezda za mikrofonom (poput Springsteena, Steviea Wondera, Stinga, Bowiea, Davida Byrnea…) gurnuo baš te pjevačice iz sjene.
Tko su najpoznatije “back” vokalistice?
Pjevačice, mahom crnkinje, čiji su vokali ostavili trag na mnogim krucijalnim snimkama svih žanrova popularne glazbe, no ostale zatočene u anonimnosti. Poput sjajne Merry Clayton, koja je pjevala na nezaboravnoj snimci “Gimme Shelter” Rolling Stonesa na čudnom poslijepodnevnim sessionu 1969.; Claudie Lennear – nekadašnje članice fantastičnih Ikettes, plesačica i pratećih “grla” Ike i Tina Turner ili pak Darlene Love, čija je i samostalna karijera i stotine pozadinskih vokala ostala trajno vezana uz Phila Spectora i njegov znameniti “wall of sound”…
Tu je i priča o Lynn Mabry i njenim “duetima” s Davidom Byrneom na “Stop Making Sense”, ali i stotinama anonimnih sjajnih pjevačica poniklih – poput velike Arethe Franklin – u crkvenim zborovima, gdje se tradicija gospela miješala sa soulom i rhythm and bluesom. Jer “back vokali” doista moraju znati vraški dobro pjevati. O tome zgodno govori anegdota (ili možda samo zlobni vic) o Zrinku Tutiću i Nives Celzijus koja se godinama prepričava na domaćoj sceni. Naime, kad je – veli priča – Siniša Vuco doveo Nives kod Tutića da ocjeni “ima li tu štofa” za karijeru, Zrinko mu je navodno kazao da mala baš i nije neka pjevačica. Vuco mu je na to odgovorio: “Pa Zrinko, vidi je kako ona dobro izgleda… Ne mora biti back pjevačica pa da zna pjevati!”.
Naravno, nisu svi pozadinski vokali uvijek ostali u sjeni. Luther Vandrosse koji je karijeru počeo kao “back” vokal – sudjelujući i na snimanju Bowieve “Young Americans” te na albumima Chica, Chakae Khan, Diane Ross… – prometnuo se u mega zvijezdu soula. Baš kao i neke od najvećih ženskih vokalnih grupa poput Ronettes, Supremesa…
Neki i danas svijetle
Zanimljiv je i slučaj senzacionalne Linde Fischer koja je pjevala pozadinske vokale za mnoge zvijezde poput Tine Turner i Stinga onda od 1989. postala nezaobilazno grlo i Jaggerova “scenska partnerica” na svim kasnijim turnejama Rolling Stonesa. Kod fanova Stonesa uživajući status polu-božanstva. U sazvježđu pozadinskih vokala blistavo i danas svijetle Raelettes kao dugovječni vokalni suradnici velikog Raya Charlesa; kao vokalna skupina – s čvrstim jezgrom pjevačica Margie Hendrix i Mary Ann Fisher – koja mu je pomogla u fuziji sakralnog i profanog, gospela i rhythm & bluesa.
Uzgred, prva inkarnacija slavnih Raelettes bila je u ženskoj vokalnoj skupini Cookies koja je pjevala pozadinske vokale mnogim izvođačima iz Atlanticovog “roostera”; velikanima rhythm and bluesa poput LaVern Baker, Big Joea Turnera, Ruth Brown…
Glazbeni učinak Raelettes golem je. Njihova razmjena “vokalne vatre” s Rayom koja je – posve neobično za te godine – prštala seksualnošću, dala je presudni timbar klasicima poput “The Right Time”, “What’d I Say” ili “Hit the Road, Jack”… Očito je jedan odsječak ženskih crnačkih pozadinskih vokala čvrsto vezan uz fenomen “ženskih grupa” koje su naprosto eksplodirale na američkoj sceni polovinom pedesetih i šezdesetih. Davši mnoge sjajne izvođačice poput Shirelles, Lovelites, The Dixie-Cups, The Chiffons… Svojevrsni prototip su im bile Ronettes, trojka koja je u povijest popularne glazbe upisana mega hitovima “Be My Baby”, “I Wonder”, “Walking in the Rain”, “Why Don’t They Let Us Fall in Love”, ali i mnogim drugim antologijskim temama.
Još nekoliko zanimljivih imena
Čvrsto vezane uz Phila Spectora i njegovu utjecajnu (i revolucionarnu) produkciju, Ronettes su – mada formalno trio – postupno također postale družina s glavnom pjevačicom i njenim “backovima”. Isto se dogodilo i sa Supremesima u kojima je Diana Ross gurnuta u prvi plan (marketinški i strateški prepoznata kao zvijezda što je dovelo i do promjene imena u Diana Ross & The Supremes) dok su Mary Wilson i Florence Ballard (koja je imala čak upečatljiviji vokal od Diane) dobile ulogu pozadinskih vokala.
Slična raspodjela uloga dogodila se i sa drugim vodećim “formacijama” detroitskog Motowna odnosno vokalnim soul grupama. Sjajan trio Martha & The Vandellas, još jedno zvjezdano ime Motowna koje je antologijsku pjesmaricu šezdesetih obogatilo vanvremenim brojevima poput “Heat Wave”, “Dancing in the Street”, “Nowhere to Run”, karijeru su započeli pjevajući pozadinske vokale Marvinu Gayeu na sjajnom albumu iz 1962. “Stubborn Kind of Fellow”.
Kao Martha & Vandellas ostvarili su pak impresivan niz Top 10 hitova no, kako to već biva, glavna zvijezda Martha Reeves je 1974. snimila debitantski album i nastavila karijeru samostalno. Naravno, back vokali nisu samo crnački ženski glasovi na koje se koncentrira Nevilleov dokumentarac. Recimo, među najpoznatijim pozadinskim vokalima u povijesti rocka su The Jordaniers – bjelačka četvorka bez koje je nezamisliv opus Elvisa Presleya.
Uostalom, tenori Gordona Stokera i Neala Matthewsa, bariton Hoyta Hawkinsa i basa Raya Walkera – koji su se Elvisom 1956. snimili i onaj znameniti singl s “Don’t be Cruel!” i “Hound Dog” – možete čuti na mnoštvu snimaka nastalih između 1956. i 1970. Ili preciznije, The Jordaniers su pjevali pozadinske vokale na svakoj drugoj pjesmi koju je Elvis ikada snimio.
Nezaboravna grla
Nezaboravna je i uloga pozadinskog “grla” Clare Torry na sjajnoj “The Great Gig In The Sky” Pink Floyda s albuma “Dark Side Of The Moon”… Zanimljiv je i slučaj Sheryl Crow – aktualne mega zvijezde country-pop rock stilizacija – a nekadašnje pjevačice pozadinskih vokala. Možda djeluje čudno, no njen je glas bio itekako prisutan i na dvogodišnjoj svjetskoj turneji Michaela Jacksona kojom je od 1987. do 1989. promovirao album “Bad”. Sheryl je “backove” pjevala i Donu Henleyu (iz Eaglesa), Stevieu Wonderu, Belindi Carlisle i mnogim drugima prije nego što je bljesnula samostalnim prvijencem “Tuesday Night Music Club” 1993. te sama postala zvijezdom.
Doskok od anonimnosti do stardoma očito nije nemoguć, no mnoge sjajne pjevačice o kojima je govorio i Nevilleov dokumentarac nikada nisu iz sjene izašle na svjetlo. Jer, Vucini argumenti o kvaliteti Nives Celzijus ipak – svuda u glazbenom svijetu – najčešće prevladaju.