GREEN DAY
Saviors
Reprise
*****
Novi – već 14. studijski – album benda Green Day, te najava svjetske stadionske turneje, svakako je blagovijest za stare fanove koji su ih prigrlili nakon „Dookiea“ i one nešto mlađe koje su oduševili „American Idiotom“. Album „Saviors“, koji je stigao gotovo četiri godine nakon „Father of All Motherfuckers“, za razliku od prethodnika, nabijen je snažnim političkim porukama, punkerskom energijom kanaliziranom izvedbom moćnog ovodobnog rock benda, i poslovičnom melodioznošću uz zagrljaj popa i punka.
Možda najuočljiviji u temi „Coma City“, čiji žestoki uvod priziva Beatlese u „Helter Skelter“ (križane s Ramonesima), uz himnički refren i melodiju koja bi, u sporom tempu, mogla biti svirana i kao akustičarska laganica. Album znakovito otvara „The American Dream Is Killing Me“ kao još jedan upliv Beatlesa – sa Lennonovim patentom „pjesme u pjesmi“ – i izrazito politiziranim tekstom, valjda primjerenim godini američkih izbora. U odličnom je ruhu suvremenog rocka (uz naklon prema perjanicima žestokog „rokanja“ minulih dekada) u sjajnoj produkciji Roba Cavalla. „Look Ma No Brains“ je još jedan punkoidno ubrzan i suvremenošću ozračen rocker a la Green Day, kao dokaz da je band Joea Armstronga svjestan kako „punk nije mrtav“ ako se dostojanstveno stari, lišivši se starih žanrovskih klišeja.
Novo naslanjanje na Beatlese
Dokaz tome je i „Bobby Soxx“: ogledni primjer melodioznog rocka s dramaturgijom sporovoznijih i mahnitih dionica, kao i „One Day Bastard“ na kojeg mogu sa zavišću sliniti mnogi današnji „bazični“ rock bandovi. „Dilemma“ – još jedan singl skinut s albuma – vozi istom stazom, a „1981“ na trenutke zvuči kao rani Elvis Costello na steroidima. „Goodnight Adeline“ bi mogla biti i revizija kakvog stadionskog banda iz osamdesetih, „Corvette Summer“ otvara riff kakvog je znao rabiti Pete Townshend, a kasnije i bandovi poput AC/DC, no svi stari „rockerski“ recepti srasli su u energetski zvučni zid nesumnjivo ozračen i punkerskom prošlošću i – u Cavallovoj odličnoj viziji – rocka današnjice.
Očitoj i u naslovnoj „Saviors“. „Suzie Chapstick“ – čiji početak može podsjetiti i na „My Sweet Lord“? – izniman je komad melodiozne čarolije s (beatlesovskim) višeglasjima uz moćne gitare. Pravi pop-rock energetski biser je i „Strange Days Are Here To Stay“. Gitara pak u punky-hardcore „Living In The 20’s“ reže poput katane, a „Father To A Son“ je novo naslanjanje na Beatlese u laganicama s „Bijelog albuma“, dakako uz orkestar na tragu rješenja Georgea Martina. Na Beatlese s istog izvora vuče i zaključna „Fancy Sauce“ uz davno patentirana višeglasja, ubojiti melodiozni refren, moćnu gitaru te orgazmičku završnicu. Green Day više nisu napaljeni mladi kalifornijski punkeri skloni – kao i Ramonesi – melodioznom popu koji zna povući i na bubblegum ili Beatlesima, već, nema nikakve sumnje, uz Foo Fighterse ili QOTSA, velik i vraški značajan rock band 21. stoljeća.