Nedjelja, 17 listopada, 2021

Priča o Lačnom Franzu (3) – Psihoneurosis nuclearis

Poslali su me u Zagreb, u kasarnu Maršal Tito, očito namjerno na kurs za desetara i to u protuteroristički vod. Imao sam više „uzbuna" nego što sam proživio dana u sivozelenom. Dva ili tri mjeseca je išlo tako, a onda sam odlučio da je dosta, da poznajem osnovne elemente ratovanja i na božićni dan pobjegao iz kasarne

Sljedeće godine izašao je album Adijo pamet koji je nastajao u konfuznim uvjetima prije obaveznog služenja vojske. Zapravo sam zbog izdavanja te ploče skratio svoj boravak u JNA.

Poslali su me u Zagreb, u kasarnu Maršal Tito, očito namjerno na kurs za desetara i to u protuteroristički vod. Imao sam više ‘uzbuna’ nego što sam proživio dana u sivozelenom. Dva ili tri mjeseca je išlo tako, a onda sam odlučio da je dosta, da poznajem osnovne elemente ratovanja i na božićni dan pobjegao iz kasarne.

Već sam se početkom prosinca prijavio na pregled u ambulantu i rekao da vidim dvostruko. Liječnik me pregledao, brižno, da nemam slučajno kakav tumor. Onda sam neko vrijeme odlazio k njemu svakog dana, pa je mogao iskreno zadovoljan utvrditi da je sa mnom sve u redu.

„Evo, dva mjeseca ne trebaš raditi tjelovježbu”, predložio je, „Samo reci da vidiš normalno”.

„Ne, ja vidim dvostruko”.

Na početku sam stvarno vidio dvostruko. I danas tu i tamo imam problema s time. Ponekad, kad sam umoran, očna jabučica mi se tako suzi da zraka više ne pada točno na žutu pjegu, nego malo sa strane i pojavljuje se dvostruka slika. Ako pokrijem oko, dvostruka slika nestaje. Tada sam tvrdio da ni to ne pomaže. Svi su znali da nije istina, ali sam unatoč tome dobio dovoljno dobar izgovor da prije Božića svome komandantu prijavim odsutnost, kao da moram obaviti detaljne pretrage u vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici. Kod Darka Glavana sam se preobukao i zbrisao u Ljubljanu do Borisa Belea i drugih Buldožera s kojima smo se tada intenzivno družili, prije svega do njihovog basista Andreja Veblea koji je bio i još je uvijek odličan liječnik. Veble je puno godina kasnije svirao u mome bendu koji sam po njemu nazvao Žive legende.

„Veble, napiši mi u karton da ću drugog siječnja biti na pretragama, napiši što liječnici sa mnom rade i dodaj još puno latinskih izraza”.

Dr. Veble je sve to lijepo napisao. U jednom sam filmu vidio da se tvrdokuhanim jajima može imitirati žig. Ako još vruće jaje oguliš i odstraniš kožicu, ispod nje ćeš naći vlažnu površinu koju povaljaš po starom žigu na dokumentu da se preslika na jaje i možeš ga ponovo otisnuti. Kuhali smo jaja i pokušali, ali nije uspjelo.

Na kraju sam uzeo crvenu olovku i kovanicu od sto dinara i s nje ‘otisnuo’ natpis SFRJ i malo baklji s grba i napravio polovicu nekakvog žiga. Mislim da bi sve bilo okej, da nitko ne bi primjetio moju odsutnost, da sam se u kasarnu stvarno vratio 2. siječnja, kako sam isprva i namjeravao. Ali, sloboda je bila jako slatka i zato sam od broja 2 napravio broj 8 i produžio si bolovanje. 3. siječnja je zazvonio telefon i drugovi vojnici iz kasarne su mi javili da četna delegacija upravo dolazi k meni u posjet u bolnicu, da mi u ime JNA zažele Sretnu Novu godinu 1981.

„Ovdje nema nikakvog Predina, niti ga je bilo”, rekli su u bolnici.

Još sam se istog dana kasno popodne nacrtao u kasarni. Već su me na vratima uhvatili i bacili u pritvor.

U pritvoru mi je zapravo bilo posve dobro jer nisam trebao rano ustajati kao svi drugi. Uzeli su mi vezice, vjerojatno zato da se s njima ne objesim. Na doručke, ručkove i večere išao sam u pratnji stražara, pokraj vrste. Ispred bataljuna su me nečasno degradirali i od razvodnika – imao sam samo jednu crticu i čak i nju su mi uzeli – pretvorili u običnog vojnika. Bio sam obilježen kao neprijatelj naroda. U tom je bataljunu služio vojsku basist Pankrta Boro koji je to gledao, pa i naš klavijaturist Mirko Kosi koji je jedva počeo s odbrojavanjem.

Nakon te degradacije moj je ugled kod starješina rapidno pao. Prestao sam nositi obaveznu kapu i svakoga dana postajao sve više nesocijalan i nemoguć. Vojnici su me inače ostavili na miru jer sam imao dva velika zaštitnika, dvometarska Bosanca kojima sam nabavljao kavu iz Austrije. S njom su imali puno prihoda jer su u litru vode frknuli jedva koje izmljeveno zrno kave. Polako su počeli svi redom primjećivati da više nisam tako zlatni momak za kakvog su me isprva smatrali.

Na nastavi ili kako se već to zvalo, oficiri-predavači su voljeli ako je netko od vojnika samoinicijativno postavio koje pitanje. Učili smo o tabletama za dekontaminaciju vode i kapetan ili poručnik, više ne znam tko, pitao je vojsku da li netko zna što je u toj tableti.

„To je u biti voda u prahu”, rekao sam. „Uzmeš pola litre vode, staviš unutra vodu u prahu, promućkaš i dobiješ vodu”.

Odmah sam bio kažnjen i postao požarni kod vozila, dok su ostali spavali pazio sam na tenkove, kamione i slično.

Poslije su me za kaznu premjestili u drugu jedinicu, u minobacačku četu. Odmah sljedećeg dana išao sam s njom na pohod, na tridesetpetkilometarski marš iz Zagreba do Kutine ili tamo nekamo, na ‘gađanje’. Nosio sam minobacač, cijev dugačku nekih metar i pol, tešku kao svinja, kao dimnjak na leđima, sprijeda još ruksak i gas masku, okolo na pojasu još sve one bombe i lopatu. Kad bih se tako natovaren samo malo nagnuo iz ravnoteže, pao bih. A bilo je i tako da je onaj tko je nosio cijev ujedno i onaj tko nišani, a ja o nišanjenju nisam imao pojma. Znao sam samo to da cijev treba nagnuti pod takvim kutem da mina ne ide okomito u zrak jer bi pala na nas. Postavio sam cijev, druga dvojica su u nju gurnula minu, grunulo je i ispalilo preko cijelog tog polja među makete neprijateljskih tenkova.

„Tko je kreten!… Makni se odavde!… Jesi lud!…”, vikali su oficiri.

I za kaznu sam morao kamionom po ručak. Išli smo po ručak za tri čete, približno tristo ljudi. Tako sam darežljivo nosio ručak da je jedna cijela četa ostala bez obroka. Siti su bili zadovoljni sa mnom, gladni su me htjeli ubiti.

Onda su me, vjerojatno opet za kaznu, premjestili natrag u moj protuteroristički vod, rekli mi da sam ‘džubre’, po spisku me ‘vređali’ i nakon nekog vremena poslali na pregled liječniku u psihijatrijsku bolnicu. Tjedan dana su me promatrali, svakog dana sa mnom razgovarali i prijetili mi zatvorom. Ili da ću do kraja života ostati u toj ludnici, ako ih ne uvjerim da nisam lud. Nije bilo ugodno. Tamo je bilo nekoliko pravih luđaka.

U sedam je bila večera koju je kuhar posluživao na kraju dugačkog hodnika. Pobacao ju je na hrpu i dvije minute prije sedam obično povikao: „Večera!”

Počeo je stampedo ranjenika. Slomljene ruke, noge, kolica, munjeni… svi su šibali da budu prvi na večeri.

Ponekad sam pet minuta prije sedam izašao na hodnik i povikao: „Večeraaa! i uzrokovao prerani stampedo po hodniku do vrata blagovaonice koje je potom kuhar ljutito otvorio riječima:

„Nije još, marš pizda vam materina!”

Pričekao sam dok su se odvukli natrag, legli u krevete i onda povikao: „Večeraaa!”

Danas mi se sve čini smiješnim, ali tada nije. Mogao sam strašno nastradati. Jednog me dana vojni psihijatar pozvao k sebi.

„Što ćemo učiniti?”

„Ne znam”, rekao sam.

Neka mu kažem samo jedan dobar razlog zašto neću biti u vojsci, predložio je. Razmišljao sam što da odgovorim i sjetio se. Moja tadašnja žena, s kojom sam imao dva sina, bila je zaposlena, a ja sam bio slobodni umjetnik. Objasnio sam mu da smo zamijenili uloge.

„Kako sam po cijele dane s djecom, postao sam mama, a mama ne može u vojsku”, rekao sam.

Počešao se po glavi: „Nije loše”, i pustio me.

Dobio sam dijagnozu, Psihoneurosis Nuclearis i završio služenje vojske. Još u pravi čas jer sam se vratio kući do objavljivanja albuma Adijo pamet (1982). Odmah smo otišli na promotivnu turneju, tada kao kvartet, jer je klavijaturist Mirko Kosi ostao u kasarni Maršal Tito.

________________________________________________________________________

Zoran Predin, slovenski rock glazbenik, kantautor i pisac kojeg, zbog provokativnosti i crnohumornih tekstova, vole i stari i mladi. Tijekom 80-ih godina bio je vođa kultnog indie rock sastava Lačni Franz. Kroz godine iznimno plodne karijere objavio je 41 autorskih albuma, 3 zbirke poezije, zbirku anegdota “Druga žena u haremu”, knjigu kratkih priča “Dno nema dna”. Pred izlaskom (Veljača 2021) je roman “Mongolske pjege”. Sklada glazbu za filmove i kazalište, a iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga i jazza.

Pročitajte još...

Priča o Lačnom Franzu (1): Bend častio publiku pićem

Palo je još nekoliko prijedloga za ime, ali ustrajao sam da bude Lačni Franc i kad smo to napisali na plakat i zalijepili na zid, doista su se svi pitali: Što je sad to? Iritiralo je i bilo posve drukčije od svih postojećih imena slovenskih grupa tog vremena

Priča o Lačnom Franzu (2) – Crna kožna jakna

Odmah poslije koncerta krenuo sam u lov na kožnu jaknu jer nema rockera bez kožne jakne... Ta je jakna postala moja druga koža. Imam je i danas, postala je moja relikvija. Nosio sam je na svim koncertima

Zoran Predin: Rundek, Bajaga i ja nemamo vremena za nostalgiju

Promo turneja albuma “Zoran pjeva Arsena” Zorana Predina i Damir Kukuruzović Django Group naglo je prekinuta smrću jednog od najboljih svjetskih gypsy swing gitariste.U njegovu čast nastavlja se premijernim online koncertom “Zoran pjeva Arsena”, 13. ožujka iz Cankarjevog doma u Ljubljani. O koncertu, odlascima dragih ljudi, regionalnoj glazbenoj sceni, ali i koronavirusu i pop kulturi općenito razgovarali smo sa proslavljenim kantautorom

IN MEMORIAM | Damir Kukuruzović – Nebeski Djangov pobočnik

Maestralni gitarist, vječni zaljubljenik u glazbu Djanga Reinharda i Stephena Grapellija preminuo je u 45. godini. Gypsy swing za njega je bio više od glazbenog žanra, a poštujući žanrovski postulat i kolege uvijek je znao kako glazbi dati svoj prepoznatljivi dodir

Povezano

Pisma iz Camarguea: Danas mi je često žao što te nisam i prije poslušao

Između nekadašnje štale i stambenog prostora samuje soba, puna opreme i oruđa za uzgoj konja i lovljenje divljih crnih bikova. Osjećao sam se kao da sam u posjetu nekom kauboju. Onda smo ušli u dnevnu sobu i pao sam na guzicu

Zoran Predin: Priča o Lačnom Franzu (5) – Kralj selotejpa

Nitko nije svirao kao mi i danas se naša glazba unutar novovalnog žanra još uvijek izdvaja, još je uvijek drukčija. Nismo imali imitatora, ni jedan bend nije svirao ni jedan naš štiklec. Nije, jer bi morao na glavu postaviti svoje glazbeno znanje. Svjesno smo kršili sve zapovijedi

Priča o Lačnom Franzu (4) – 40 tisuća albuma

Lidija je moj najveći hit i zametak turbo-folka u Sloveniji. Našeg gitarista Rimelea je sve to izuzetno odbijalo. To nije bio njegov artistički milje

Priča o Lačnom Franzu (2) – Crna kožna jakna

Odmah poslije koncerta krenuo sam u lov na kožnu jaknu jer nema rockera bez kožne jakne... Ta je jakna postala moja druga koža. Imam je i danas, postala je moja relikvija. Nosio sam je na svim koncertima

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime