Subota, 24 srpnja, 2021

Priča o Lačnom Franzu (2) – Crna kožna jakna

Odmah poslije koncerta krenuo sam u lov na kožnu jaknu jer nema rockera bez kožne jakne... Ta je jakna postala moja druga koža. Imam je i danas, postala je moja relikvija. Nosio sam je na svim koncertima

Potrudio sam se za svoj koncert primjereno odjenuti. Uzore sam, kao i inače, opet tražio u literaturi i sredio sam se tako da sam obuo tenisice, navukao traperice, odjenuo češku hokejsku majicu koju sam kupio u Pragu, poštarsku kapu jer sam dvije godine prije toga jedno ljeto bio poštar, i stavio na kapu bedž koji su dijelili uz gledanje filma Let iznad kukavičjeg gnijezda.

Na njemu je bila slika Jacka Nicholsona koji ima lokotom zaključanu glavu. Ta lokotom zaključana glava činila mi se važnim detaljem koji će me predstaviti i opisati publici. Bedž nije nitko primjetio, kao ni to da se poistovjećujem s njegovom porukom.

Jer nema rokera bez kožne jakne…

Ispod šilta kape na nosu su sjajile Ray Ban sunčane naočale iza kojih se bilo super sakriti da mogu biti veći frajer s manjom tremom. Ako se dobro sjećam, sredio se i Oto koji se omotao u bakinu odjeću. Uglavnom, nas smo dvojica od sebe napravili nekakvu instalaciju, drugi su na pozornicu stupili odjeveni kao u svakodnevnom životu što je kasnije, na veliku stravu dizajnera, bio imidž Lačnog Franza. Rašicini puloveri uvijek su bili u prvom planu. Bili smo očajni.

Odmah poslije koncerta krenuo sam u lov na kožnu jaknu jer nema rockera bez kožne jakne. Čitav mjesec sam užurbano tražio po svim mjestima, dok se nije javio poznanik, zvali smo ga Taubi, koji je radio u pošti i rekao da je ima njegov suradnik i da bi mi je možda prodao. Koliko bi koštala? Neka donesem litru vina, rekao je. U poštu sam za svaki slučaj donio dvije litre i dobio jaknu.

Čitavu, neoštećenu, perfektnu jaknu koju je samo trebalo očistiti ricinusovim uljem. Ta je jakna postala moja druga koža. Imam je i danas, postala je moja relikvija. Nosio sam je na svim koncertima. Na prvom Novom rocku sam je okrenuo i nastupio s podstavom prema van, jer mi se činilo da ću se na taj način umjetnički razotkriti. Vidite, ovo je sad moja duša. Takve su mi se misli tada rojile po glavi. Ne znam jesu li slušatelji tako razumjeli tu gestu, ali bio sam barem originalan. Ni prije, ni kasnije nisam vidio nikoga tko je nastupio s naopako okrenutom jaknom, s podstavom prema van, i na to sam tada bio jako ponosan.

Ogromna razlika između naših nastupa uživo i naših albuma

Na prvom smo koncertu, ako se dobro sjećam, odsvirali cijeli prvi album Ikebana. Možda smo odsvirali i neke stvari kojih nema na albumu, ali u to nisam posve uvjeren. Možda smo svirali i Za šizofrenike Bojana Sedmaka koju smo snimili tek na sljedećem albumu Adijo pamet. Između pjesama sam probao i nešto reći i kritičari su govorili da sam najsličniji Jimu Morissonu. Sviđalo mi se da su kabaretnost i intelektualističku pozadinu koju su pripisivali Doorsima našli i kod nas.
Stvari koje smo svirali već su na prvom koncertu bile dosta duže od istih koje smo kasnije snimili na ploči. Otova soliranja živjela su samo su uživo i kasnije su u studiju bila doslovno kastrirana. Sjećam se da na prvom snimanju nitko, ni Aco Razbornik, ni Boris Bele, snimatelj i glazbeni producent, nisu točno znali što da s nama naprave, kako da nas ozvuče, kakav smo mi zapravo bend i tada se počela pokazivati ta ogromna razlika između naših nastupa uživo i naših albuma. Kao dan i noć. Nikad nas nisu znali snimiti onako kako treba, a mi im također nismo znali pomoći.

Današnji Praslovani su autohtoni vatikanski vjerski luđaci

Naslovna stvar našeg prvog albuma Ikebana (1981) govori o štajerskom stereotipu, o nožu u leđima nakon svake prave veselice. Zamislite tadašnjeg mene, kasnog pubertetliju, koji pokušava sa svojim rockerskim ansamblom pjevati o svijetu u kojem živi.
Cico i Marjeta su junaci novinskog članka koji je u tekstu gotovo citiran. Promijenio sam samo nekoliko imena. U originalu je to bio napis o dvojici prijatelja koji su počinili oružanu pljačku i jedan drugoga zaklali prije no što su je završili. Crnim humorom smo se branili, štitili od razotkrivanja. Bili smo naporni i pravili smo se čvrstim i nepokolebljivim.

S tog albuma još danas sviramo pjesme Bog nima telefona i naravno Praslovana koji je postao jedan od naših najvećih hitova. Govori o komunizmu koji je došao iz Sovjetskog Saveza, na isti način kao nekad praslaveni. U refrenu se pitam tko ga je, bog ga ne voli, naučio plivati. Da nije znao plivati ostao bi tamo. Bila je to jasna i oštra proturežimska pjesma. Žalosno je što je danas opet aktualna. Današnji Praslovani su autohtoni vatikanski vjerski luđaci.

Autocenzura Praslovana za vrijeme snimanja albuma

Praslovana sam za vrijeme snimanja albuma autocenzurirao. Tada je postojala Komisija za šund i ako si joj išao na živce nabila ti je porez. Dodatno oporezovan tvoj je album koštao prilično više nego što bi inače, što je za prvijenac prilično loša stvar. Nastradao je stih zajebali sve koji sam promijenio u zabijelili sve. Bilo bi prilično aluzija da je ostalo zajebali, album bi imao problema i mogao bi završiti u bunkeru, pjesme ne bi puštali na radiju, barem to zadnje mislim da stoji. To smo izbjegli, ali ne i oznaku šund.

Praslovan je nastao na VEKŠ-u, Visokoj školi za ekonomiju, u čiji je računalni centar netko provalio toga ljeta. Unajmili su dva studenta da čuvaju računala, dok ne namjeste sigurnosni sustav, a jedan od te dvojice bio sam ja. Na stražu sam donio jastuk na napuhavanje, ako u kakvom kutu uspijem noću zaspati barem na sat ili dva. Računalna soba bila je, naime, nekakva staklena krletka oko koje je svako toliko došao noćni čuvar na svojim ophodnjama.
Proučio sam gdje moram ležati da me ne vidi dok se odmaram. Onaj drugi kolega mi je kasnije priznao da uopće nije bio blizu, a ja sam svake druge noći kao lud napuhavao jastuk. Da bih prekratio vrijeme ponekad bih sa sobom ponio gitaru i Praslovan je bila jedna od prvih pjesama koja je nastala na poslu, među računalima. Napisao sam je u nekih petnaest minuta, melodiju i tekst, sljedeći je dan odnio na probu. Odmah sam znao da će to biti dobra pjesma.

Takav osjećaj straha tada se zvao Dupe gaće žvaće!

To su bila čudna vremena. Svaki smo koncert morali prijaviti i donijeti na Policijsku postaju tekstove pjesama koje ćemo izvoditi na koncertu. To se danas čini nevjerojatnim, ali da, morao sam s raznoraznima, tada još milicajcima raspravljati o pojedinim tekstovima. Raspravljao sam s ‘komandirima’ Narodne milicije tko je Praslovan i jednom sam u Ljubljani rekao ‘komandiru’ da je to netko iz Maribora. Onda je u redu, smirio me. Na živce im je išao Stari vojak, ali kako je tekst za njega bio iz romana Jamesa Jonesa ja nisam mogao biti kriv. Na jednom koncertu u Celju, mislim još godine 1986. ili 87., dobili smo poruku da ne smijem zapjevati Praslovana i Zdravljicu.
Nisam ih smio pjevati. Ne sjećam se o kakvoj s prigodi radilo, ali hala Golovec je bila puna i prema kraju koncerta, kad su ostale još samo te pjesme, upalila su se svjetla i iza nas je na balkon iza pozornice izašlo nekih pedeset milicajaca u punoj opremi. Očito je neki partijski sekretar bio nervozan.

‘Sad će nas tući’, rekli smo si i pjesmu stvarno nismo zapjevali, ali smo je zasvirali. I što sad? Nismo prekršili naredbu. Ništa. Publika je pjevala umjesto nas, milicajci su se nervozno premještali s noge na nogu, a onda ipak otišli. Takav osjećaj straha tada se zvao Dupe gaće žvaće!

 

Lokalpatriotrizam, ipak

Već smo 1979. godine dobili ponudu dvije izdavačke kuće. Helidona, u kojem je radio Boris Bele, jedna od pokretačkih gusjenica Buldožera i Produkcije kaset in plošč RTV Ljubljana, odnosno Igora Vidmara koji je tamo već doveo Pankrte.
Tri člana Lačnog Franza, Pintarič, Stjepanovič i ja, sastali smo se s jednima i drugima istovremeno, u kavani Europa u Ljubljani. S jedne strane te duge kavane sjedio je Bele, na drugom kraju Vidmar. Mi smo naizmjenično hodali od jednoga do drugoga i slušali što nam tko nudi. Igor je bio vrlo iskren i rekao da je Produkcija kaset itd. državna tvrtka s medijima koji nam mogu jako koristiti, ali da će se ako im se tvoje djelo ne svidi miješati u tekstove, jer kao moraju paziti na svoj renome.
Helidon, koji je izrastao na znanju i uspješnosti Avsenika, činio nam se u umjetničkom smislu privlačniji zato jer je njihov bio i Buldožer. I kako smo s Borčeom odmah postali prijatelji – mi smo se sami proglasili sinovima Buldožera što se najvjerojatnije i njima sviđalo – odlučili smo prvi album snimiti za Helidon. Na kraju krajeva Helidon je bio dio mariborske tvrtke, dio Založbe Obzorja, tako da smo mogli neku stvar srediti i kod kuće. Lokalpatriotrizam, ipak.

Za prvijenac smo imali spremno četrdeset minuta glazbe koju smo od ulaska u studio, snimanja, miksanja i svega drugoga snimili u trideset i šest (36) sati. Trideset i šest sati upotrijebe snimatelji danas da postave mikrofone i dogovore se što i kako će uopće početi raditi. Bele i snimatelj Razbornik nisu znali u kojem glazbenom stilu da nas snime jer smo prvu pjesmu svirali sto na sat s električnom gitarom, a već kod druge smo svirali valcer na harmonici, u sljedećoj smo oboje pomiješali… Uvijek sam komponirao na akustičnoj gitari što se čulo, iako je Oto na svoj način transponirao akorde za sviranje električnom gitarom. Još smo uvijek zvučali drukčije. Iako smo bili agresivna električna glazba, unutar nje su uvijek zvonile akustična gitara i kantautorska poetika.

Do kraja svoje karijere bili smo puno bolji uživo

Glazbeni producent je onaj tko mora znati koja je najmoćnija, odnosno najkarakterističnija, prepoznatljiva strana grupe. Naši glazbeni producenti brzo su shvatili da su kod Lačnog Franza to tekstovi i da ih treba staviti u prvi plan. S glazbom nikada nismo imali sreće.
Do kraja svoje karijere bili smo puno bolji uživo. To su i bila vremena kad su nakladničke kuće imale problema s granulatom od kojeg su izrađivali masu za ploče. Od nekuda su ga uvozili za cijelu Jugoslaviju i kad je neki hit zahtijevao za sebe čitav granulat morali su manji nakladnici, među njima i Helidon, čekati sljedeću pošiljku.
Tada je Neda Ukraden snimila veliki hit Zora je svanula i kako je Jugoton bio u privilegiranom položaju morali smo s Ikebanom čekati granulat. I još, kad smo ga konačno dobili, bio je lošije kvalitete. Ikebana je pucketala i preskakala. Pk, pk, pk… čulo se kad si je zavrtio. Bili smo strašno razočarani.

Omot je dizajnirao Didi Šenekar, tada skoro član benda. Fotografirao nas je Miran Podlesnik koji je lumpenproleterskim imidžem bendu postavio likovne osnove. Otovog brata smo umotali u novinski papir, Pintarič ga je oblijepio selotejpom da podsjeća na mumiju. Imali smo veliku sreću kako s dizajnerom, tako i s fotografom. Naš start je bio dobar, svi su nas zapamtili. Imenom, lokalnošću naše slike, ušli smo u svijest alternativne scene, a i nekoliko novina je napisalo koji redak o nama.

________________________________________________________________________

Zoran Predin, slovenski rock glazbenik, kantautor i pisac kojeg, zbog provokativnosti i crnohumornih tekstova, vole i stari i mladi. Tijekom 80-ih godina bio je vođa kultnog indie rock sastava Lačni Franz. Kroz godine iznimno plodne karijere objavio je 41 autorskih albuma, 3 zbirke poezije, zbirku anegdota “Druga žena u haremu”, knjigu kratkih priča “Dno nema dna”. Pred izlaskom (Veljača 2021) je roman “Mongolske pjege”. Sklada glazbu za filmove i kazalište, a iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga i jazza.

Pročitajte još...

Zoran Predin: Rundek, Bajaga i ja nemamo vremena za nostalgiju

Promo turneja albuma “Zoran pjeva Arsena” Zorana Predina i Damir Kukuruzović Django Group naglo je prekinuta smrću jednog od najboljih svjetskih gypsy swing gitariste.U njegovu čast nastavlja se premijernim online koncertom “Zoran pjeva Arsena”, 13. ožujka iz Cankarjevog doma u Ljubljani. O koncertu, odlascima dragih ljudi, regionalnoj glazbenoj sceni, ali i koronavirusu i pop kulturi općenito razgovarali smo sa proslavljenim kantautorom

Ljubavnik iz ormara: Dežurni smolonosac, po domaće pehist

Za nekoliko trenutaka srest ću englesku kraljicu Elizabetu II. Sigurno će mi se obratiti jer imam ispod lijevog oka krasnu modricu koju mi je jučer na košarci svojim laktom nacrtao Pučko. I što da odgovorim kraljici, ako me pita otkud mi modrica?

Ljubavnik iz ormara: Uplakana buha

Konobarice koje su uvijek iznova simpatično odigrale iznenađenje kad bih ih nasmijani gosti upozorili na brašno na guzama, kod ponovne narudžbe nove butelje vina ponekad su i iznimno dopustile da im najoduševljeniji stričeki mogu pomoći očistiti otisak

Ljubavnik iz ormara: Osinjoj bjondi

Pričati bijelom svijetu o tome kako me ugrizla osa u jaja, blago rečeno, kraj je vremena i mjesta. Istina je također da u svjetskoj literaturi još nisam pronašao književni opis takvog sadržaja

Povezano

Zoran Predin: Priča o Lačnom Franzu (5) – Kralj selotejpa

Nitko nije svirao kao mi i danas se naša glazba unutar novovalnog žanra još uvijek izdvaja, još je uvijek drukčija. Nismo imali imitatora, ni jedan bend nije svirao ni jedan naš štiklec. Nije, jer bi morao na glavu postaviti svoje glazbeno znanje. Svjesno smo kršili sve zapovijedi

Priča o Lačnom Franzu (4) – 40 tisuća albuma

Lidija je moj najveći hit i zametak turbo-folka u Sloveniji. Našeg gitarista Rimelea je sve to izuzetno odbijalo. To nije bio njegov artistički milje

Priča o Lačnom Franzu (3) – Psihoneurosis nuclearis

Poslali su me u Zagreb, u kasarnu Maršal Tito, očito namjerno na kurs za desetara i to u protuteroristički vod. Imao sam više „uzbuna" nego što sam proživio dana u sivozelenom. Dva ili tri mjeseca je išlo tako, a onda sam odlučio da je dosta, da poznajem osnovne elemente ratovanja i na božićni dan pobjegao iz kasarne

Priča o Lačnom Franzu (1): Bend častio publiku pićem

Palo je još nekoliko prijedloga za ime, ali ustrajao sam da bude Lačni Franc i kad smo to napisali na plakat i zalijepili na zid, doista su se svi pitali: Što je sad to? Iritiralo je i bilo posve drukčije od svih postojećih imena slovenskih grupa tog vremena

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime