Četvrtak, 2 prosinca, 2021

Život na sjeveru: Ovisan o uvijek novim počecima…

Ima nešto neizvjesno u tom nepoznatom, nešto što početke čini tako primamljivima i mističnima poput jesenske magle koja se polako spušta na grad. Skrivajući uzbuđenja koja nas očekuju. Na početku...

Za početak – jesen. Miris kestenja i kišne kapi na prozoru, dim u zraku, lišće pod nogama i boje. Desetke nijansi kojima se priroda odijeva, kao da poručuje – pogledajte kako sam spektakularna, baš kao i plodovi koje nam u ovo doba nudi. Uživam u melankoličnim popodnevima ozvučenima novom Adele, tako prikladnom za dane ispunjene tek rijetkim zrakama prohladnog sunca koje ovdje na sjeveru sve brže nestaje.

Jesen je najljepše godišnje doba

Jesen mi je definitivno najljepše godišnje doba u kojem se pripremam za izazove, često i za nove početke. Nije me bilo neko vrijeme na Mixeru (oh, kako bi samo volio da ste to primijetili) jer sam uzeo mali predah, pa mi se i ova kolumna čini kao jedan novi početak. A jesen je, unatoč sve kraćim danima i sve duljim kišama, idealno vrijeme za to.

Pomalo uzbuđen, poput školarca koji nakon praznika piše svoj prvi sastavak, sjeo sam za laptop i nakon kratkog razmišljanja (lažem, dugo sam mozgao o čemu ću pisati u svojoj prvoj kolumni nakon stanke) odlučio sam se za – početke. Uostalom upravo se u jesen sve nekako i (po)kreće; školska godina, posao nakon godišnjeg odmora, nova poglavlja, tjedni mode, kazališne i filmske premijere, brojna događanja. Da, svi se guraju u raspored, pogotovo ovdje u Norveškoj u kojoj su nakon 561 dana najtežih restrikcija u mirnodopskom razdoblju prošlog mjeseca konačno ukinute sve mjere vezane uz pandemiju koronavirusa.

I tako je zapravo sve krenulo ispočetka. Ne, ne bih rekao da smo se vratili na staro, jer povratka više nema, nego smo punom parom krenuli naprijed u neko novo, nadamo se i bolje sutra. A samo godinu dana ranije bili smo na jednom posve drugačijem početku, punom neizvjesnosti i nelagode. Sjećam se dobro turobnih najava, vala zatvaranja te nimalo optimističnih prognoza kojima smo započeli prošlu jesen.

To je bio možda i najteži početak u mom životu

Sjećam se tmurnih dana i nelagodne tišine koja je glasnije nego ikada najavljivala da će prošla jesen biti potpuno drugačija od sviju koje smo do sada poznavali. S nemirom smo iščekivali sutra, distancirajući se međusobno, prilagođavajući se životu punom neizvjesnosti i otkazivanja. I danas sa sigurnošću mogu reći kako je to bio možda i najteži početak u mom životu. A vjerujem kako puno drugačije nije bilo niti mnogima od vas.

U to sam vrijeme započeo i s novim poslom, susreo se sa zahtjevnim zadacima, ali i potpuno novim obvezama i pravilima koja su se mijenjala gotovo svakodnevno. Sve, ali baš sve je bilo gotovo nestvarno i činilo se kako se svijet raspada. Ne, nisam htio takav početak jer sam osjetio kako smo se u to vrijeme rastajali i od svega što nam je do tada bilo poznato. No, unatoč svemu bilo je opet na neki način uzbudljivo, neobično dojmljivo i pomalo posebno.

I ne nije baš sve bilo tako sivo. Otkrivao sam tada neke nove hobije, vratio se nekim davnim ljubavima (ne brinite, pisanje je u pitanju), upoznao nove ljude i rastao se od nekih starih. I nakon dugo vremena obnovio jednu vezu, onu sa samim sobom. Da, dobro se sjećam tog početka. Trebalo je snage za izdržati sve sto se prošle jeseni “srušilo” na moj početak, a to ga je bilo puno i previše. No, no, što nas ne ubije – jel, znate već…

I tako, nakon što sam preživio kulturu otkazivanja, u kojoj sam ostao bez i jednog kreativnog podražaja koji mi je život činio ljepšim, došlo je vrijeme u kojem konačno pušu neki ljepši vjetrovi, a na obzoru se vidi svjetlo, usprkos kratkim jesenskim danima. Da, divno je biti dijelom upravo te priče, pune uzbuđenja i nepredvidljivosti u kojoj ne znate što vas očekuje, u kojoj su karte otvorene, a izazovi se kriju iza ugla… Priče u kojoj neke stare stvari i ljude pustite da odu da bi za druge napravili mjesta u vašem životu, i da opet krećete ispočetka. Nekada se zapitam – jesam li ja ovisnik o počecima i što me tjera da tako često (za)počinjem stvari?

Norvežanima brzina nije vrlina

Kada se samo prisjetim koliko sam toga ostavio iza sebe prije sedam godina kada sam se našao na svome najvećem početku. Pogađate, riječ je o selidbi u Norvešku. Ah, kakav li je to samo start bio, koliko nepoznanica i strepnji, ali istodobno planova i želja, koliko nadanja i očekivanja, koliko svega i ničega. Prema posljednjim istraživanjima, selidba, pogotovo u novu zemlju, spada među top pet najstresnijih događaja u životu.

Stoga bih s pravom mogao reći kako je upravo to bio najturbulentniji početak u mom životu, u kojemu sam sve što sam dotada poznavao ostavio iza sebe i krenuo doslovno – od nule. Ispočetka. Ponekad mi se čini da sam sedmogodišnji Zoran u zemlji čudesa, ovdje na sjeveru u kojem se iznova moram prilagođavati nekim novim stvarima, snalaziti u situacijama i otkrivati nepoznato.

Ponekad mi se čini da se sve raspada i da mi ništa ne ide, a opet možda zapravo tada sve dolazi na svoje mjesto. Možda treba biti tako, kako bi se u konačnici sve sastavilo i bilo onako kako treba biti. Stvari se često pomiču puževim koracima (Norvežane nije bas ubila brzina) ponekada je jævla (j….o po norveški, op.a) teško, ali…

Uvijek to ali, koje mi se i kao riječ doima neizvjesno, i koje mi se toliko puta našlo na putu ovdje u Norveškoj, nakon kojeg ipak nastavim tragati dok ne savladam prepreke, što me u konačnici dovodi i toliko dragocjenih iskustava. I zato, među ostalim, volim početke kakvi god bili.

Kada bi žene vladale svijetom – ne bi bilo ratova

Nakon izbora održanih u rujnu ove godine u Norveškoj smo nedavno započeli jedno novo poglavlje. Najprije smo skrenuli u lijevo i što je još puno važnije – u zeleno. A ovaj novi početak je u znaku žena. Naime, od ukupno 19 ministara, deset je žena, od kojih je 28-godišnja Emilie Enter Mehl ujedno i najmlađa ministrica pravosuđa u povijesti. Poslovica kaže da kada bi žene vladale svijetom – ne bi bilo ratova. I to je za početak dovoljno. Da ne nabrajam kako su, bolji vladari, kvalitetniji upravljači, sposobniji pregovarači itd., lista je poprilično duga.

Kako se čini, bit će ovo početak jedne divne vladavine “običnih ljudi”, kako se novoizabrana vlada prozvala. Ne znam, mozda sam baš zato ovisan o počecima jer nude ono nešto drugačije i posebnije, daju vam mogućnost da saznate ide li vam, ili ne, da naučite nešto dobro, ili pak da naučite na pogreškama. Jer ima nešto neizvjesno u tom nepoznatom, nešto što početke čini tako primamljivima i mističnima poput jesenske magle koja se polako spušta na grad. Skrivajući uzbuđenja koja nas očekuju. Na početku.

Pročitajte još...

Život na sjeveru: Zašto je Tromsø – Pariz sjevera?

Iako u njemu nećete vidjeti Eiffelov toranj br. 2, muzeje ili kraljevsku palaču okruženu vrtovima, grad nudi spektakularni vidikovac, arktičku katedralu, velike mostove, polarni akvarij ali i više od 50-tak različitih kulturnih festivala

Zagreb City Style: Žurim, jurim – sorry, smetaš!

Nema simpatija između biciklista i pješaka, jedni i drugi ne simpatiziraju one na romobilima. Svi se tu bore za isti prostor koji dodatno, često i bezobrazno, uzurpiraju nadmoćni automobili pa i javni prijevoz. Bliski susreti ovih vrsta sve su češći i sve opasniji

Zagreb City Style: Tko još čita pjesme i od čega žive pjesnici?

'Poeziju ne pišeš jer želiš, nego jer moraš', govori Maro Pitarević na jutarnjoj kavi uz more. Njegove su pjesme ljubavne, njegove su pjesme žive, njegove pjesme svaka bi žena voljela zvati svojima

Život na sjeveru: Second hand svije(s)t

U Oslu sam naišao na potpuno drugačije trgovine, stil, modne navike, ali i jedan novi način ophođena prema odjeći: probuđenu svijest kod mladih i starih da se odjeća dijeli, poklanja i reciklira - kako bi se i na taj način vodila briga o okolišu

Povezano

Život na Sjeveru: Munchov muzej – najružnija zgrada u cijeloj Norveškoj!

Domaći novinari nisu krili razočaranje izgledom ovog najvećeg muzeja na svijetu, a pridružili su im se i građani koji su upravo muzeju dodijelili nimalo laskavu titulu. Naime, od deset tisuća ljudi koliko ih je sudjelovalo u glasanju, njih više od 35% izjasnilo se kako im je Munchov muzej najružnija zgrada u cijeloj Norveškoj

Život na sjeveru: Crveno upozorenje za čovječanstvo

Budimo iskreni, ne trebaju nam izvješća da bismo vidjeli koliko loše stojimo: požari gutaju cijele otoke i pokrajine, polusatne kišne nevere razaraju domove i infrastrukturu, nepregledne sante leda otapaju se brzinom svjetlosti, a tone smeća veličine države plutaju oceanima

Život na sjeveru: Sliku svoju ljubimo, samo bez pretjerivanja!

Tu i tamo dopušteno se igrati sa svime, ali treba znati stati kada je kraj i podvući crtu, jer živjeti u virtualnoj laži - jednostavno nema smisla. Jer ona perfektna slika Doriana Graya na kraju bude – uništena!

Život na sjeveru: Kišni grad i kralj svih fjordova u svijetu

Fjordovi su zaštitni znak Norveške. I to svi već znate. Ono što možda ne znate jest da sam prošlog ljeta posjetio najduži i najveći...

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime