Jedan datum u norveškim srcima ima posebno značenje i slavi se više nego bilo koji drugi. To je 17. 05. tj. syttende mai znan i kao grunnlovsdag – ujedno i Dan neovisnosti – kada je sve podređeno proslavi njenog veličanstva – države.
One zajednice koja svojim građanima osigurava uvjete za pristojan život, pomaže potrebitima, štiti slabije i nemoćne, daje prava manjinama te osigurava kvalitetan javni servis. A baš zato što im je sve navedeno i omogućila, Norvežani vole svoju državu i ne libe se to pokazati, pa na taj dan odijevaju pažljivo čuvane i skupo plaćene narodne nošnje, djeca veselo mašu zastavama, svi su na ulicama i cijela je zemlja, uključujući i iseljenike, u – nacionalnom transu.
Zašto je Norvežanima Dan neovisnosti najvažniji dan u godini?
Zbog izvanrednih uvjeta i ove će godine sve navedeno izostati, proslavljat će se intimno i u malim grupama – što znači da neće biti niti pjesme niti šušura, parada po ulicama ni slavlja po restoranima. No, ono što neće izostati svakako su ponos i sreća jer su stvorili zajednicu u kojoj se lijepo živi, ali i nada kako će upravo ovaj dan, već iduće godine, biti veličanstven i poseban.
Vratit ću se sada malo u povijest i stvaranje te razvoj, a u konačnici i uspjeh ovog naroda kako bih vam približio zašto im je Dan neovisnosti najvažniji dan u godini. Gotovo od samih osnutaka Norveška je država bila dijelom neke od skandinavskih unija, koje su uz nju činile Danska i Švedska. Kako su ih često povezivale kraljevske loze i dinastije koje su upravljale tim područjem ne iznenađuje da su navedene zemlje dijelile zajedničke vladare, interese i u konačnici povijest.
Više od 300 godina trajala je unija s Dancima, a onda je stiglo vrijeme nacionalnog buđenja i rasta norveških gospodarstava. Paralelno uz Američku i Francusku revoluciju, polako se počela buditi svijest o vlastitoj naciji, a sve je kulminiralo ustavnom konvencijom iz 1814. god. Te se godine Danska morala odreći Norveške koja je potom 17. 05. proglasila svoju neovisnost. Nakon stotinjak godina ‘druženja’ u uniji sa Švedskom, odbacili su sve veze sa susjedima i krenuli u samostalan život.
Kroz drugi svjetski rat imali su nesretnu epizodu u kojoj ih je Vidkun Abraham Lauritz Jonssøn Quisling, norveški političar i državnik, predao Hitlerovoj Njemačkoj. Time se nikako ne ponose i taj period uvijek navode kao najmračniji dio svoje povijesti. Nakon rata uslijedila je renesansa u kojoj zemlja doživljava nagli gospodarski rast, a potom su ranih 1970-ih otkrili velika nalazišta nafte i prirodnog plina u Sjevernom i Norveškom moru. Ostalo je povijest.
Zemlja brojnih bogatstava i socijalni model za ponos
Tako je danas Norveška jedna od najrazvijenijih zemalja na svijetu, po monetarnoj vrijednosti je među najbogatijim državama, s najvišom kapitalnom rezervom po stanovniku. Zemlja usto obiluje i prirodnim plinom, hidroenergijom, šumama i mineralima, a druge važne grane industrije uključuju preradu hrane, prijevoz i brodogradnju, metalurgiju, te u novije vrijeme i reciklažu otpada.
Kao šlag na torti tu je i skandinavski socijalni model s univerzalnom zdravstvenom skrbi, besplatnim obrazovanjem i opsežnim sustavom socijalnog osiguranja. Kada se sve navedeno primjeni u praksi to otprilike znači da: ljudi ovdje primaju poštenu plaću za svoj rad i da ne žive od ‘prvog do prvog’ u mjesecu, da umirovljenici imaju izdašne mirovine i svoje zlatne godine provode u dobro organiziranim institucijama skrbi, da su osobe s teškoćama uključene u društvo i da im je osigurana sva potrebna pomoć kako bi se osjećali ravnopravnim članovima zajednice, da je školstvo besplatno, a vrtići uglavnom imaju mjesta za svu djecu.
Nadalje, da su manjine (bilo narodne ili seksualne) zastićene i da im sva prava jamči upravo ona većina koja je na vlasti, da je vjera strogo odijeljena od države i općenito je nedopustivo njeno uplitanje u bilo kakva pitanja od javnog značenja. Ne čudi stoga da je zemlja redovito najviše rangirana po ljudskom razvojnom indeksu. Usto je i jedna od najmiroljubljivijih država u svijetu (ovdje policija ne nosi oružje osim u posebno opasnim situacijama za koje im treba dozvola), a prema posljednjim istraživanjima njeni su građani u top 5 najsretnijih na svijetu.
Što mogu Norvežani, a ne mogu Hrvati…
I malo po malo došli smo tako i do povlačenja famoznih paralela. “Pa lako je njima, nikada rata nisu imali… Oni imaju naftu i ostala prirodna bogatstva…” reći će mnogi. Premda su neke od primjedbi na mjestu, nama nekoliko stvari nikako ne ide u prilog.
Prvo: od rata je prošlo gotovo trideset godina, drugo: Hrvatska ima resurse i potencijale, i sasvim pristojne preduvjete za razvoj i napredak, treće: članstvo u EU sigurno nam ne može odmoći… i tako redom.
No, uprkos svemu naša je kiflica uspjela u velikom come-backu ni više ni manje nego u drugi svjetski rat. I tako zarobljena između duhova prošlosti, u javnom prostoru i životnim temama baulja od jednog do drugog rata i usput se bavi glupostima, izbjegavajući pogledati prvo sadašnjosti, a onda i budućnosti u oči.
I da, ne može se čovjek ne zapitati kakva je to ustvari generacija stasala u posljednjih 30 i nešto godina kada im se kao glavne predizborne teme u državi serviraju rad nedjeljom, promjena imena ulica, izgradnja spomenika i sisanje novca iz europskih fondova.
Jasno vam je onda, kako nešto trulo ipak nije u državi Danskoj. I dok politička vrhuška vrijeđanjem žena i slabijih te Facebook ratovima prikuplja svoje poenčiće i zadovoljno se smješka broju ‘osvojenih’ lajkova, također se zapitajte je li upravo to ono vodstvo i je li upravo takva država, ona koju su zamišljali svi koji su za nju dali ono najvrijednije što su imali.
Norveški su političari u svojim obećanjima – umjereni i realni
Iako se klonim politike jer mi je zamorna i pretenciozna, često salonska i najčešće nevjerodostojna, ne mogu ne primjetiti kako se koji put zaustavim slušajući izjave ovdašnjih lidera. One su, za početak, prilično umjerene i dostojanstvene (OK, ima i nešto zgodnih koji mi zapnu za oko, a onda i uho), a u svojim su obećanjima i programima ovdašnji političari nekako i realni. Tako su, primjerice, dominantne teme za sljedeće parlamentarne izbore koji će se održati u rujnu: povećanje plaća, veća izdvajanja za klimu i okoliš, kvalitetnija skrb za starije, bolja politika prema azilantima…
Čovječe, pa ovi ipak ne vrijeđaju zdrav razum, pomislim često.
Doduše, i ovdje naletite na kukolj, primjerice jednog koji je predložio Trumpa za Nobelovu nagradu za mir, drugu koja je poručila izbjeglicama da ne dolaze, no to su u ovom slučaju iznimke koje potvrđuju pravilo.
Još je i Platon u svom djelu “Država” pokušao formulirati apsolutno najbolju državu, dok je njegov učenik Aristotel tvrdio da ne postoji takva, već samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće stanje. Nekako mi se čini da bi obojica danas bili prilično zadovoljni upravo Norveškom, koja je najbliže pojmu idealne države kakvu su zamišljali. Ako i nije, onda je na najboljem putu da to jednog dana postane.
Sjećanje na moj prvi syttende mai
Sjećam se svoje prve proslave 17. 05. kada sam u čudu promatrao sve oko sebe. Nakon bogatog doručka kojim običavaju započeti slavlje servirajući, između ostalog losos s jajima, jagode i sladoled, dotjerali smo se i krenuli u grad. A tamo su nas dočekali: posebno simpatičan tradicionalni dječji vlak pred kraljevskim dvorcem, zborovi i glazbenici, okićene ulice i trgovi te rijeke sretnih ljudi i dobre energije. Zašto i mi ovako ne slavimo svoj nacionalni dan, pomislio sam tada.
Pa za početak niti ne znamo koji je to točno datum jer od pustih dana državnosti, oslobođenja, neovisnosti, sabora, ali i čestih promjena istih, nismo se niti stigli odlučiti koji nam je najbitniji. Da ne govorim dalje o tome kakva nam je vlast, a samim time i uređenje države koja je trenutno po svim parametrima jedna od nanerazvijenijih i najzaduženijih u Europi.
Mogao bih do sutra nabrajati, no kako me pojmovi nacije, države i ostalih simbola pripadnosti i entiteta ne zanimaju, prvenstveno zato jer sebe doživljavam građaninom svijeta, priznajem kako mi ne bilo mrsko jedan dan godišnje slaviti sve navedeno. Ako me razumijete!
________________________________________________________________________
Zoran Šabić rođen je 1977. u Sinju, diplomirani je novinar i medicinski tehničar po zanimanju. Završio je srednju medicinsku školu u Splitu i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, nakon kojeg je ostvario zapaženu novinarsku karijeru te surađivao sa svim istaknutijim hrvatskim lifestyle medijima. Radio je i u UNICEF-u, a s punih 37. godina preselio se u Oslo iako nikad nije planirao živjeti u Norveškoj… Danas tečno govori norveški, obožava modu i putovanja te, unatoč godinama, planira vječno ostati mlad.