Drugo izdanje festivala (od 27. do 30. travnja) posvećeno kultnom stripu “Dylan Dog” održat će se kao i lani u izložbenom prostoru Hrvatskog pomorskog muzeja te u Centru za kulturu Zlatna vrata, Striparnici “Columbo”, galeriji “Škola” te cafe baru “Emanuel”. Glavni gosti festivala su Giovanni Freghieri, Marco Nizzoli i Pasquale Ruja. Prvog festivalskog dana u Pomorskom muzeju biti će otvorena izložba stripova svjetski poznatog splitskog autora Bore Pavlovića, a uz izlaganje originalnih tabli “Dylana Doga” na programu su potpisivanja crteža i stripova uz goste crtače Giovannija Freghierija te Marca Nizzolija i scenaristu Pasqualea Ruju, tribina o stanju i budućnosti stripa, razgovori s gostujućim autorima “Dylana Doga” te tematski okrugli stolovi o stripu, promocije novih izdanja stripa, radionice za crtače stripova…
“Dylan Dog” je jedan od fenomena, ne samo europskog, već i svjetskog stripa. U svega nekoliko godina nakon premijernog objavljivanja prve epizode “Zora živih mrtvaca” iz listopada 1986., strip kojeg je kreirao kreirao Tiziano Sclavi dosegnuo je prosječnu mjesečnu prodaju koja, uz stalna reizdanja, prelazi osamsto tisuća primjeraka. Sclavijev junak je donio savršen balans fantastike (s elementima horora) i avanture koji podjednako paše i masovnoj publici novog doba sklonoj klasičnom narativnom stripu i takozvanoj “intelektualnoj” iliti zahtjevnoj publici koja od stripa traži više od razonode.
Istovremeno realistično i košmarno nadrealno
Dylan Dog je “detektiv noćnih mora”, što je sjajan patent koji pomiruje žanrove horora – kojemu je baš “Dylan Dog” donio renesansu, krimića i “klasične” avanture. Rezultat toga je – pored spomenutog dobačaja do manje zahtjevne te “intelektualne” publike koja konzumira “grafičke novele” – i mogućnost stvaranja posve novog tipa stripovne naracije: istovremeno realistične i košmarno nadrealne. Ona čini mogućim i logičnim brojne flashbackove odnosno žanrovski različite umetke u priči koja nikad nije linearna. Dapače, organska prožimanja elemenata horrora, humora i realnosti odnosno, svagdanske stvarnosti i nadrealno onostranog, jamstvo su za dinamičnost i protočnost radnje. Kritičari će tu prepoznati sretan zagrljaj utjecaja filmskih horora Romera i Johna Carpentera, doslovno preuzete filmske kadrove kao hommage omiljenim filmovima i autorima te vrckave dijaloge sofisticiranih komedija Neila Simona ili Billyja Wildera. Znajući za Sclavijevo poznavanje kinematografije – pa i same činjenice da je jedan od glavnih likova uz Dylana Doga njegov “pobočnik” Groucho – sigurno su u pravu.
Dylan Dog rješava slučajeve čudovišta iz snova, ali i psihopata, masovnih ubojica, sadista i sotonista koji obitavaju u stvarnom svijetu. Konačno, jedna od vodilja serijala je teza da su čudovišta iz stvarnoga svijeta daleko opasnija od onih iz noćnih mora. Stoga se glavni junak bori s monstrumima u svom umu, sa fobijama koje su atavizmi nikad prevladanih iskonskih strahova no oni se materijaliziraju i u stvarnim monstrumima iz susjedstva. A ovi naši “realni” monstrumi nisu ništa drugo do li degenerativni zloćudni oblici suvremenog svijeta.
Strahovi od nepoznatog
Još jedan od razloga goleme popularnosti su elementi horora koji su utkani u svaku epizodu “Dylana Doga”. Naime, u osnovi su svi – pa ma kako se onostrani činili – temeljeni na strahovima iz stvarnog života. Horor je – poručuje “Dylan Dog” – stvaran kao metafora svijeta u kojem živimo. Jer, kako je govorio sam Sclavi, ono nepoznato što nas plaši, samo čeka iz prikrajka da postane stvarnost. Čak i onda kad vjerujemo da će ih naše logično promišljanje poništiti. Kako s time izaći na kraj? Sclavi nudi odgovor: strahove od nepoznatog koje obitava u noćnim morama i fantastičnim snovima kao projekcijama našeg vlastitog uma, najprije treba prepoznati a potom ih se osloboditi kroz humor i ironiju.
Bez obzira na crtače koji su se tijekom sezona mijenjali, jedno od temeljnih obilježja “Dylana Doga” je naglašeni crno-bijeli grafizam. Moguće paralele mogle bi se povući i s radovima i stilistikom Dina Battaglie. Tako u epizodama poput “Mozaika straha” gotovo cijela tabla donosi ekspresionistički naboj na tragu srednjevjekovnih drvoreza no najočitiji u kadrovima s bijelim apstraktnim mrljama na crnoj podlozi. To su zapravo grafički vraški dobro domišljena ishodištu metamorfoze onostranog (duha) u fizički opipljivu osobu. Kanonizirani crtači stil “Dylana Doga” uvijek donosi dinamičnu izmjenu (i u okviru istog kadra) minucioznog crteža i “teških” crnih ploha uz majstorsko kadriranje i “montažu” u najboljoj tradiciji klasičnog narativnog stripa. Naravno onaj fantastičan dio u priči omogućava crtaču slobodnu uporabu kadrova u svim mogućim formatima pa i bez okvira. Baš kao kod Dina Battaglie.
Detalji iz kulture i pop kulture
Osim crteža (s izvrsnim kadrovima, gotovo filmskom montažom i ekspresionističkom “rasvjetom” na tragu i velemajstora Miltona Canniffa i crno bijelih filmskih “noire” krimića iz četrdesetih ili pedesetih) te narativnim tokom, kod “Dylana Doga” svakog zahtjevnijeg čitatelja sklonog kopanju po dubljim slojevima stripa, moraju oduševiti brojne kulturne ili pop kulturne reference utkane u priču. Ne samo zbog Dylana Doga (čije se ime ne odnosi na Boba Dylana već veže uz pjesnika Dylana Thomasa koji je, uzgred, i Bobu Zimmermanu dao umjetničko ime) i Groucha Marxa već i mnogih drugih detalja pozajmljenih iz kulture i pop kulture. Poput onih iz opusa Stephena Kinga, H.P. Lovecrafta, H.G. Wellsa, nezaobilaznog Edgara Allena Poea… Kulturološke reference u “Dylanu Dogu” su očito itekako zanimljive (posebice) mlađoj publici kojoj izdavač čak organizira neku vrstu nagradne igre za one koji ih – posebice kad je riječ o filmovima – najviše prepoznaju. Zacijelo je i sklonost prema starim horrorima razlog zašto je Dylan Dog – mada kozmopolit – stanovnik Londona i Engleske s maglovitim močvarnim predjelima i ruševnim dvorcima dobro poznatim filmskim fanovima.
Stoga je Dylan Dog zrcalo 20. stoljeća u onoj mjeri u kojoj su (Sclaviju mili) Pasolini, Oscar Wild, Andy Warhol, Chet Baker, William Burroughs, Caruso, Tintin, Bruce Weber ili Norman Rocwell i redatelj/producent horrora Wes Craven. Koji je zacijelo “kriv” i za Dylanovu londonsku adresu: Craven Road. Točnije, svi oni koje u stripovnom serijalu priziva i na koje se Dylan Dog kao pravi postmodernistički serijal kraja 20. stoljeća poziva.