Otišao je još jedan velikan (ne samo) hrvatske umjetnosti, pop-kulture – ili najpreciznije – stripa.
Julije Radilović Jules preminuo je 26. siječnja u 94. godini i za sobom ostavio golem stripovni opus kojeg su obožavale brojne generacije domaćih stripofila. Karijeru je započeo crtajući “Neznanca” u kultnom “Horizontovu zabavniku” naslijedivši tako Andriju Maurovića i Aleksandra Marksa.
Najširoj stripovnoj publici najpoznatiji je po stripovima objavljivanim u Plavom Vjesniku (poput međunarodno objavljivanog “Herloka Sholmesa”) te “Afričkih pustolovina”, serijala stripova rađenih po predlošku partizanskih filmova, fascinantnog serijala “Kroz minula stoljeća” na scenarij Zvonimira Furtingera (koji do danas čeka televizijsku ekranizaciju) te “Partizana”, “Trueblooda” i “Alexa Montesarrata” koji su putem Strip Art Featuresa imali međunarodna izdanja. Tu je i deset romana E. R. Burroughsa o avanturama Tarzana izdavača “Epoha” za koje je radio upečatljive ilustracije naslovnica koje su raspaljivale maštu tinejdžera.
Nikada nije odustajao
S Julesom sam radio mnoge intervjue, pisao o njegovim stripovima i izložbama. U jednom od njih prije okruglih četrdeset godina osvrnuo se na tadašnju nezahvalnu situaciju s narativnim stripom koja se, nažalost, nije bitno promijenila ni do danas.
“U vrijeme kada je nastajalo najviše naših narativnih stripova, u vrijeme Plavog vjesnika, u toj je redakciji bilo nekoliko izuzetnih crtača. Nakon prestanka izlaska Plavca ostala je praznina jer su se gotovo svi crtači Plavca okrenuli ili crtanom filmu poput Dovnikovića ili pak ilustracijama poput Bekera… Dakle kako se društvo osipalo ostao sam i tu je izgleda nastala praznina jer oko jednog čovjeka teško se može okupljati i nastaviti tradiciju…” No nikad nije odustao, crtajući sve dok je to zbog zdravlja mogao.
Osim prestanka izlaženja Plavog Vjesnika i razlaza njegove stripaške “škvadre” Julesu su i neke druge izvanjske okolnosti ozbiljno ugrožavale karijeru. Zbog bolesti je primjerice morao prekinuti rad na serijalu “Kroz minula stoljeća” koja nikad više nije nastavio iako je on trebao biti epski serijal poput Fosterovog “Princa Valijanta”. Kao precizan crtač koji pazi na svaki detalj i povijesnu autentičnost Jules je radeći “Minula stoljeća” znao po desetak puta gledati neki film s temom srednjovjekovlja te skicirati dijelove opreme, oružja, odjeće…
Omiljeni redatelj mu je bio John Ford
Nije to bila naravno jedina poveznica Radilovića i filma baš kao što to nisu samo njegovi stripovi po predlošcima partizanskih filmova poput “Kapetana Lešija”. Jer on je – kao i klasici narativnog stripa Caniff, Foster, Hogarth… ili kod nas Maurović – bio pravi majstor montaže i gotovo filmske naracije, sposoban naizgled složenu akcijsku priču ispričati konciznim jezikom u nekoliko kadrova. Omiljeni redatelj mu je – kao i Giraudu i mnogim klasicima stripa – bio John Ford s kojim je dijelio ono temeljno uvjerenje da se priča mora što jednostavnije i efikasnije ispričati filmskom/stripovnom slikom.
Julije Radilović Jules nesumnjivo, uz Andriju Maurovića, ostaje zapamćen kao jedna od trajnih vertikala domaćeg stripa.