Na ovogodišnjem 15. izdanju Festivala tolerancije, koji traje do 10. srpnja na zagrebačkom Bundeku, posjetitelji doista mogu uživati u bogatom programu pa je prava šteta, ako još uvijek niste posjetili ovaj i u svijetu cijenjen, festival.
U filmskog programu, pored svjetske premijere, posjetitelji su mogli pogledati čak 45 hrvatskih premijera, od sveukupno 51 filma, uživati u 12 glazbenih nastupa, 3 diskusije, predstavljanje knjige te 3 atraktivne izložbe.
IZLOŽBA ‘U FOKUSU’
Izložbom U fokusu Festival tolerancije nastavlja praksu samostalne produkcije izložbi koje tematiziraju pitanje izbjeglica u hrvatskom društvu. Suprotstavljajući se sveprisutnoj stereotipnoj naraciji o izbjeglicama, ove godine interes se usmjerava na spajanje znanosti i umjetnosti koristeći ilustracije s jedne strane te inovativni znanstveni rad računalno generiranih 2D holograma s druge.
Dokumentirajući stvarna putovanja, predstavljajući traumatična sjećanja, pa čak i prevodeći složena istraživanja u sekvencijalne slike, ‘izbjeglički’ stripovi postali su snažno oruđe za osvjetljavanje pojedinačnih života zasjenjenih globalnom krizom, ali i pričama koje su nastale iz bježanja u nepoznato sve do pronalaska nade i novog života.
U fokusu se okreće pozitivnim pričama i sretnim završecima izbjeglica koje su u Hrvatskoj pronašle spas, a fizička plošnost stripovskog crteža ili ilustracije produbljuje će se skrivenim porukama, mislima i strahovima koji će biti utkani u svaku priču putem računalno generiranih 2D holograma dr. sc. Vladimira Cviljušca.
Autori:
HELENA KLAKOČAR, akademska slikarica i crtačica stripova:
”U šetnji Amsterdamom, 2015. godine viđala sam male letke ”FUCK RICH TOURISTS – POOR REFUGEES, WELCOME!” Za moj poster sam uzela ”nježniju” varijantu te parole. Bila je očaravajuća ta bezobrazno radikalna poruka, podsjetila me na Parišku revolucionarnu parolu iz 1968 “BUDIMO REALNI, TRAŽIMO NEMOGUĆE”. Mislim da bi Hrvatska trebala prihvatiti sve izbjeglice jer ako citiram nizozemskog premijeru Rutte-a: ”Svaka izbjeglica koji izabere našu zemlju kao svoju konačnu destinaciju, ustvari s tim daje kompliment Nizozemskoj”. Izbjeglice su u Hrvatskoj većinom samo u tranzitu, ali mi bi ih trebali uvjeriti da i u Hrvatskoj mogu dobiti sve kao u Zapadnoj Europi. Trebali bi i mi ugostiti što više izbjeglica i to ne zbog empatije nego zbog činjenice da pomažući njima, činimo dobro i nezaposlenim mladima u našoj zemlji.”
MILAN TRENC, ilustrator, crtač stripova, filmski redatelj, novelist:
“Kako sam i sam u jednom trenutku svoga života morao živjeti izvan Hrvatske, osjećam te probleme i znam kako se teško uklopiti u novu okolinu. Cijelog života, iako sve manje, sam i strastveni biciklist te me privukla priča u kojoj volonteri, u suradnji sa izbjeglicama popravljaju bicikle. Ta vrsta zajedničkih aktivnosti idealna je za zbližavanje ljudi te sam to želio dočarati i svojom ilustracijom.
TISJA KLJAKOVIĆ BRAIĆ, akademska slikarica:
“Ponekad slikam pa sve preslikam… Ono što je ispod ostalo i dalje diše… Zato mi je ova nova tehnika zanimljiva.”
IZLOŽBA Christopher Mavrič: Zato što postojim
Portreti osoba s invaliditetom
Starenje je privilegij 21. stoljeća. Očekivani životni vijek stalno raste, a time i dobre godine u starosti. Riječ je o tome što od života očekujemo. To je prije svega: da nismo usamljeni, da živimo u poznatom okruženju, da budemo zdravi, da budemo društveno uključeni.
To vrijedi i za osobe s invaliditetom. Bezbroj njih bili su žrtve nacionalsocijalističke eutanazije prije 1945. g. Generacija rođena nakon 1945. g. sada je ostarjela. Vrijeme je da zajedno promislimo o kvaliteti života u starosti.
Christopher Mavrič portretirao je osobe starije životne dobi s invaliditetom u ustanovama za socijalnu skrb u Štajerskoj. Pisac Stefan Schlögl daje uvide u njihove životne priče. Izložba predstavlja izbor tih portreta tekstom i fotografijom. Usporedno s izložbom objavljena je knjiga „Weil es mich gibt“ (op. p. „Zato što postojim“) Stefana Schlögla i Christophera Mavriča u izdanju nakladničke kuće Bibliothek der Provinz.
IZLOŽBA Video instalacija ‘Mi.’
Osnovna premisa video instalacije potječe od toga da se problem izbjeglica u današnjem globaliziranom svijetu tiče svih nas – jer u konačnici svi “mi” se možemo naći u sličnom problemu. Tome svjedoči i naša ne toliko daleka prošlost, stoga izbjeglice trebamo promatrati na isti način kako promatramo sami sebe. Ideja je aktualni moment u Hrvatskoj i svijetu povezati s dugom tradicijom izbjeglištva u Hrvatskoj kroz intimna iskustva više osoba koje su u određenoj fazi svog života bile izbjeglice. Od Drugog svjetskog rata do Domovinskog, gotovo svaka generacija u Hrvatskoj nosi vrlo živa sjećanja vezana za izbjeglištvo.
Oni koji nastupaju s isključivih pozicija, s pozicija netolerancije, uvijek se trude prikazati da se taj problem njih ne tiče, da se to događa “drugima” zanemarujući temeljne principe humanosti koji počivaju na svijetu gdje su svi ljudi jednako vrijedni, gdje su ljudi braća – pa i u nevolji.
Kroz video instalaciju “Mi.” pokušava se evocirati te kolektivne traume iz vlastite prošlosti i povezati ih s aktualnim trenutkom i problemima današnjih izbjeglica – cilj je osvijestiti ljude da je to problem koji se može dogoditi svima nama.
Redateljska intencija Jure Pavlovića jest da se pomogne stvoriti jaka empatija kod gledatelja te da ih se što je više moguće stavi u poziciju izbjeglica, koristeći ograničena izražajna sredstva (prije svega vizualna). Intimni doživljaji svih protagonista u ovoj formi prenose se putem efektnih animiranih grafičkih poruka koje dočaravaju stvarne detalje njihovog života u izbjeglištvu. Grafički elementi kombiniraju se s autentičnim arhivskim materijalom na temu izbjeglištva kao i s novo snimljenim materijalom u kojem se prikazuju efektni i upečatljivi portreti izbjeglica u krupnom planu, snimljeni u studijskim uvjetima. Sam arhivski materijal pomno je odabran i naknadno dodatno stiliziran kako bi se atmosferski poptuno uklopio u novi materijal te u emotivno snažne grafičke opise protagonista. Cilj je bio napraviti koherentnu vizualnu cjelinu koja na temelju autentičnih ljudskih doživljaja kazuje intimnu i emotivno snažnu ljudsku priču o životu u izbjeglištvu.
Sam redateljski koncept temelji se na svjedočanstvu više ljudi koje predstavljaju izbjeglice iz različitih perioda provijesti. Prva priča evocira iskustvo života u izbjeglištvu tijekom Drugog svjetskog rata u kampu El Shatt u Egiptu. Ovo je svjedočanstvo vrlo važno jer živimo u svijetu u kojem veći broj izbjeglica danas dolazi s Bliskog istoka te su arapskog podrijetla. Dobro se podsjetiti da su nekad izbjeglički valovi išli u posve drugom smjeru. Druga priča evocira iskustvo izbjeglištva iz Domovinskog rata. Treća i četvrta priča evociraju iskustva puta u Hrvatsku: te priče predstavljaju ljude iz drugih zemalja koji su prošli izbjeglištvo, ali sada žive u Hrvatskoj i dobro su se integrirali u društvo kojem danas pripadaju i aktivno pridonose.